2005. godine navršilo se je 75. godina od početka izrade novog završetka zvonika kalinovačke crkve. Zapravo, završetak zvonika novosazidanog 1909. po tehničkoj dokumentaciji arhitekta Janka Holjca nije došlo. Zidani dio rađen je prema njegovom projektu no kad je trebalo početi s izgradnjom drvene konstrukcije već je sav majstorski potencijal bio regrutiran; počeo je I. svjetski rat. Završetak je samo priručno i na brzinu uređen. No kad su uvjeti bili puno bolji, smatralo se je da drvena piramida koju je projektirao Holjac, zapravo ne naglašava dovoljno neogotički stil crkve. Na zahtjev župnika vlč. gosp. Slavka Fištera izrađena je nova tehnička dokumentacija za izradu toranjskog šiljka. Nju je 17. svibnja 1930. izradio tehničar Bogdan Duković u Tehničkom odjeljku Sreskog načelstva u Bjelovaru. Zbog lošeg zdravstvenog stanja župnika Fištera ovaj naum izveo je njegov nasljednik Ivan Šabarić, koji je bio upoznat s ovim projektom još iz vremena kad je pomagao bolesnom župniku. Ovaj projekat tražio je na 20 metara zidanog dijela još dozidavanje zabata u obliku trokuta, koje Holjac nije predvidio, a naglašavaju neogotiku stila. Na 7 metara postavljena su 4 prozora koji daju piramidi posebnu dinamiku. Na završetak piramide postavljena su dva prstena. Oni su prilikom obnove uklonjeni. Obnovom je upravljao za tu potrebu poseban župno – građevni odbor i to: Bolto Sobota; k. br. 333, Mato Matica; k. br. 47, Ivo Zvonar; k. br. 28, svi iz Kalinovca te Valent Lugarov; k. br. 117, Đuro Vucikuja; k. br. 357 iz Konaka Batinske, Josip Paunović; k. br. 423 i Valent Ferenčić; k. br. 542 iz Konaka Grede,  te Mato Međurečan; k. br. 415 i Mato Mikacinić; k. br. 38 iz Konaka Peski. U to je vrijeme župa imala 3020 duša. Trošak je bio 65.000 dinara, »težak« bi za cjelodnevni rad dobio 10 dinara. Kako je zapisano u spomenici za jabuku. Najviše su pomogli marni župljani, od srca, no pomogla je i ondašnja Kalinovačka Općina na čelu s načelnikom Ivom Kaićom iz Čokonje. Izmijenjena je drvena konstrukcija, sve je pokriveno bakrenim limom, a nabavljena je i nova jabuka. Blagoslovom križa i jabuke na blagdan Male Gospe, u 6 sati popodne 1933. godine zvonik kalinovačke crkve sv. Luke dobio je svoj novi vizualni identitet kakav ima danas.

POVIJEST FASADE CRKVE

Vanjština crkve; njezin izgled, poglavito njezino održavanje i uređenje doprinose ukupnom dojmu izgleda mjesta, poglavito o karakteru i slozi župljana. I naša župna crkva tijekom svog vijeka često je bila održavana izvana, no bilo je razdoblja kad vanjštinom i nije baš pokazivala posebnu skrb. Kad je sagrađena 1864. bila je po ondašnjim pravilima pobijeljena, reklo bi se po domaće „povapnjena”. Kasnije su pojedini župnici nastojali vanjštinu održavati što skladnije. Prvi put nakon gradnje fasadu je dao pobijeliti župnik, Alojzije – Lojzek Boroša 1887. godine. Obojena je izvana 1891. kad je uređen toranj i krov, a župnik Franjo Klarić dao ju je obojiti žuto-smeđom bojom. Nakon dogradnje crkve; proširenja i produženja, te izgradnje novog zvonika crkvu je najprije dao pobijeliti župnik Nikola Medvedec 1910. godine. Od tada se je fasada djelomično održavala, posebno je nanovo obojen zvonik pri dogradnji zabata i postavljanju novog lima i jabuke za župnika Ivana Šabarića 1933. Pročelje crkve i zid zvonika obnovljeni su nakon potresa 1938. godine za župnika Jurja Kranjčeva. Sva daljnja održavanja fasade crkve i zvonika, poglavito u poraću II. svjetskog rata u vrijeme upravljanja župnika Oskara Jamnika bili su djelomični tako da je crkva izvana obnavljana i fasada uređena tek u vrijeme župnika Nikole Benka. Nastojanjem župnika Benka 1978. započela je temeljita obnova koja je obuhvatila i uređenje izvana. Obnova fasade trajala je pune tri godine. Trebalo je urediti 1990 kvadrata površine župne crkve izvana. Sve te radove izveo je poduzetnik Vid Međurečan iz Dravske ulice. Majstor Vid išao je na ruku župniku i posao je izveo s velikom žrtvom znajući da to radi za svoju župu. Crkva je tada obojena tonovima boja koji su mekani i dobro izabrani, te su tako naglasili neogotički stil gradnje. U želji da se vlaga ukloni temelji - „coklin” crkve je ostao nedovršen. Bojanje fasade završilo je 26. travnja 1983. Takvo stanje ostalo je do danas. Vijek fasade pomalo prolazi. Zaista je kvalitetno uređena, tako da danas još nekako drži, no prema mišljenju Konzervatora nužna je obnova. Prije obnove koja je planirana u ovoj godini cijelo zdanje crkve zaštićeno je od vlage, a uređene su i prozorske površine-obnovljeni su vitraji.

Poslije skidanja mehanizma klasičnog sata koji je Franc Lozar 1954. godine postavio zvonik naše župne crkve je utihnuo. Ostali su samo brojčanici kao uspomena na ovaj projekt. Mnogi su se bavili mišlju da se njegov rad obnovi kvalitetnim popravkom. No to bi bila preskupa investicija u eri kada više niti jedna župa nema takve mehanizme već su svugdje gdje satovi rade ugrađeni novi, moderni, elektronski mehanizmi. Iz sredstava Općine stvorena je financijska konstrukcija za nabavu novog uređaja koji se po suvremenim elektronskim principima ugrađuje kao uklopni sat. Osnovu sata čine elementi firme CAMPA iz Belgije, a satelitskom antenom prima signal iz Frankfurta u Njemačkoj odakle se njime upravlja. Postavljen je u sakristiji, a elektronskim sistemom prenosi impulse u uređaj za pokretanje i batove na zvonima u zvonik. Uz njega na zvonik su ugrađena četiri brojčanika promjera 1,5 metara s kazaljkama, sve od poliestera, materijala koji ne korodira. Ugrađene su rimske brojke jer je to bliže slogu crkve. Brojčanike pokreću četiri motora, a za otkucavanje su postavljena tri elektromagnetska čekića na tri velika zvona. Prednost ovog sata je što se dodatnim mehanizmom može na njemu svirati ili slaviti. Tako za procesije i na podizanje više ne zvone zvona već se preko sata na zvonima slavi ili svira. Ovim zahvatom naša se je Župa uvrstila u red rijetkih župa koje imaju ovako, preko elektronike riješen problem sata. Sve poslove oko postave obavila je majstorska radionica  ,, K G ” - Bravarski obrt, vlasnika Josipa Kahlina,  ing. strojarstva sa suradnicima iz Zagreba, Graničara 33., a sat je u potpunosti proradio 31. V. 2003. g.   

Crkva je sagrađena 1867. godine, temeljito obnovljena i proširena 1909. godine u neogotičkom stilu. Velikih je dimenzija, tlocrta u obliku latinskog križa, s poligonalnom apsidom, te zvonikom uz južni rub pročelja. Kontraforima je ojačana izvana, a između njih visoki gotizirajući prozori/vitraji (petnaest), koji su s vanjske strane zaštićeni zaštitnim staklom i učvršćeni metalnim okvirom. Vitraji (370 X 87 cm) su podijeljeni na četiri dijela, izrađeni su u češkoj radionici „Škarde” iz Brna (1909. godine), osim vitraja s prikazom Sv. Luke koji je izrađen u Beču krajem 19. st. Svi su oni vrlo vrijedni, pripadaju među umjetničke kvalitetnije vitraje u Republici Hrvatskoj.

Posebno su stradali u II. Svjetskom ratu i na njima je obavljena obnova, ne previše kvalitetna, onakva kakva se je mogla napraviti u poraću, nesklonom za crkvene objekte.

Motivi vitraja su: Sv. Luka Evanđelista, Srce Isusovo, Srce Marijino, Sv. Terezija. Sv. arkanđeo Mihovil, Sv. Stjepan, Sv. Nikola biskup, Sv. Josip, Biskup mučenik, Sv. Florijan, 4 prozor izrađena od ornamenata, Vitraj križ u borduri iznad ulaznih vrata

Neogotički stil naše crkve, prve ovakve i ovakvog stila u Hrvatskoj poslije baroka već u svom arhitektonskom rješenju sadržavao je velik broj uskih prozora koji su još više svojim izgledom potencirali stil gradnje, a unutrašnjosti objekta davali mnogo svjetlosti. 1887. Godine crkva je iznutra obojena, a izvana je fasada pobijeljena, dobila je novi crijep, potaracana iznutra i nabavljene su nove klupe. Novi, iako kasnije baš i nije zapamčen po dobru, župnik Alojzije Boroša time je novu kalinovačku crkvu zaista uljepšao. No, želeći ispuniti naum stvoren pri gradnji zatirao je veliko štovanje svetoga Luke, želeći da ostane i dalje kapela njemu posvećena u Gornjem kraju, a postojeću crkvu staviti pod novi titular -  Presveto Trojstvo. U vrijeme gradnje crkve na zabatu pročelja ugrađen je trolist u krugu, koji i danas postoji, a simbol je Presvetoga Trojstva. Zato je župnik Lojzek s pobočnog oltara uklonio sliku postavljenu 1883. godine, a dao je ugraditi u centralni prozor svetišta vitraj s istim motivom. Ostatak prozora bio je u šarenim staklima. Sliku – vitraj blagoslovio je Josip Hiter, virovski župnik i podarciđakon uz veliko mnoštvo prisutno na svečanosti. S virovskim župnikom u Kalinovac je tada došla i t. z. banda – limena glazba iz Virja koja je uveseljavala proštenjare. Župnik je pribilježio i to da se je narod počastio župnim vinom koje je tada sve ispijeno. No ovakvo stanje župnik – župljani nije potrajalo zadugo. Župnik Lojzek nije izdržao ni pune dvije godine. Pored dobrih djela učinio je niz „nepodopština” potrošivši sav novac kolatora župe, morao je otići u Dubicu, a na njegovo mjesto došao je novi župnik 1889. 13. ožujka jaskanski kapelan, Ludbrežanin Franjo Klarić. On je između ostaloga župljanima natrag vratio štovanje sv. Luke, evanđeliste kao zaštitnika župe. U Beču je 1890. dao izraditi vitraj sa slikom svetoga Luke i ugraditi ga u centralni prozor, podignuvši sliku Presvetog Trojstva u sam vrh prozora, a kalinovačkog patrona smjestio je ispod toga. Tako je nestao kako je on zapisao „čiri - čari” prozor, a nastao cjeloviti vitraj. Ovakva situacija ostala je i nakon dogradnje crkve i izgradnje novoga svetišta. Ovaj vitraj bio je posebno uništen u borbama s čerkezima 14. XII. 1944. Obnovljen je onako, kako se to uopće moglo poslije II. svjetskog rata. Vlč. gosp. Oskar Jamnik potrudio se pronaći majstora.  1949. Majstor Šušilović iz Zagreba, stručnjak za vitraje uspio je ovaj i još neke jače oštećene popraviti novim staklima no danas su ti zahvati itekako vidljivi.

2006. VITRAJI

Konzervatorski odjel iz Zagreba odredio je uvjete obnove, i to u istoj kvaliteti stakla, onoj istoj u kakvoj su rađeni. Posao je povjeren renomiranom atelijeru „Mozaik” m + s vlasnika Borisa Milića iz Zagreba, Karlovačka ul. 6. Osim centralnog vitraja sa slikama Presvetog Trojstva i svetog Luke, evanđeliste koje su rađene u Beču svi ostali vitraji izrađeni su iz češkog kvalitetnog stakla u majstorskoj radionici Bohumila Škarde u Brnu 1909. godine. Zato je konzervatorska služba majstoru Miliću propisala popravak i ugradnju češkog stakla. 25. i 26. Travnja ove godine vitraji su skinuti i odvezeni u Zagreb. Sa svakog su skinute olovne spone koje su nakon sto godina već dotrajale, skinuta su oštećena stakla i ona koja je poslije II. svjetskog rata majstor Šušilović ugradio, kakva je onda imao. Dobivena je i dozvola za izradu dva nova vitraja sa slikama, tamo gdje su bili samo s geometrijskom ornamentikom. Iz ranije posvete na njima vidljivo je da je dio donatora bio van župe pa je sadašnji župnik preč. gosp. Mladen Gorupić odlučio da pošto nemamo nikakvu potporu izvana, sami priđemo obnovi svojim sredstvima. Sam je pristao da novi vitraj on pokloni, kao i ondašnji župnik, a drugi pak donira obitelj Branka Međurečana. Organiziran je i susret s gospodarstvenicima Kalinovca, općinskim vijećnicima i župnim vijećem. Odaziv svih navedenih i kalinovačkih župljana te dobrotvora izvana završila je vrlo vrijedna akcija. Iako u sjeni nemilih događanja, upravo za Lukovo, vitraji su postavljeni na svoja prethodna mjesta, a blagoslovio ih je msgr. Antun Perčić, kancelar varaždinske biskupije 18. listopada pod svečanom sv. Misom u prisustvu dvadesetak svećenika. Svim donatorima i župljanima koji su sudjelovali u obnovi uručene su pismene zahvalnice koje je izradio gosp. Mladen Orešić. Uz ranije napisane donatore majstor Milić ugradio je i imena sadašnjih donatora. Centralni vitraj sa slikama Presvetog Trojstva i sv. Luke svojim prilogom obnovili su kalinovački poduzetnici. Lijevi vitraj sa slikom Presvetog Srca Isusova, dar župljana kalinovačkih obnovila je obitelj Slavka Kraljevića. Desno, vitraj sa slikom Prečistog Srca Marijina, dar župljana kalinovačkih u Americi sada je dala obnoviti obitelj Rozalije Lončar. U lijevoj lađi dva su vitraja: Sv. Terezija Avilska, dar Mihaela i Terezije Hoić, profesora iz Beča obnovu je financirala obitelj Mire Mihovca iz Zagreba, a vitraj sa slikom sv. Mihaela arkanđela dar kraljevskog majora Mihaela Jankovića iz Zagreba dala je obnoviti obitelj Mije Sobota. Desna lađa ima također dva vitraja. Vitraj sa slikom sv. Stjepana ugarskog kralja dar Stjepana i Dore Švedek iz Kalinovca svojim darom obnovilo je Općinsko vijeće i Poglavarstvo iz Kalinovca. Vitraj sa slikom sv. Nikole, biskupa dar Nikole Medvedca ondašnjeg župnika kalinovačkog svojim darom obnovilo je župno vijeće. Glavna lađa; lijevo: vitraj sa slikom svetog Josipa, dar Josipa Dogana ondašnjeg ravnajučeg učitelja kalinovačke škole pomogle su obnoviti obitelji Darka Paviše iz Kalinovca i Frane Franičevića iz Đurđevca. Vitraj sa slikom svetog Blaža, biskupa i mučenika, dar Obrtne zadruge u Kalinovcu obnovila je svojim darom obitelj Mirka Golubića. Vitraj uz kor, kao i nekada darivali su, a sada obnovili kalinovački župljani. U glavnoj lađi desno: vitraj sa slikom svetog Florijana, mučenika dar Petra Matice, satnika iz Zagreba, Mate Bazijanca, poručnika iz Zagreba, te Đure Jankovića poručnika iz Temišvara koji je stradao u eksploziji pekare ove godine obnovila je svojim darom obitelj Marije i Željka Sobote. Na mjestu vitraja s geometrijskom ornamentikom postavljen je novi vitraj sa slikom svetog Vida, dječaka, mučenika dar obitelji Branka Međurečana. Vitraj je izradio po uzoru na starije Škardine majstor Boris Milić. Pod korom, kao i na lijevoj strani ostao je isti vitraj dar župljana, a župljani su ga i dali obnoviti. Na pročelju crkve u visini kora postavljen je novi vitraj. U ornamentiku starog vitraja majstor Milić je smjestio sliku Blaženog Alojzija Stepinca, dar sadašnjeg župnika preč. gosp. Mladena Gorupića. Vitraj je noću osvijetljen i crkvi daje poseban svečan ugođaj. Nad velikim ulaznim vratima bio je dosta oštećen vitraj sa križem i trobojnicom koji je u potpunosti obnovio i darovao majstor Borić Milić. Ovim vrlo skupim zahvatom, jer cijena svakog novog vitraja bila je 15.964,oo kn, a obnova postojećih za svaki vitraj 8.596,oo kuna naša je župna crkva ponovno dobila početni sjaj i pravu vrijednost te se slobodno može prići obnovi vanjskih i unutarnjih zidnih površina. Svakako da je najveći teret obnove podnio preč. gosp. župnik koji je koordinirao sve poslove obnavljanja i brinuo se o sponzorima i prikupljanju dostatnih sredstava, te mu je župno vijeće na tome kao i na svoj brizi koju podnosi za župne objekte posebno zahvalno.

Malo zvono – četvrto zvono

Da bi zvona kalinovačke crkve imala bogatije sazvučje; najmanje zapravo nema potreban tonalitet, oduvijek se je javljala potreba još jednog zvona. Ovu zamisao realizirao je ondašnji župnik vlč. gosp. Nikola Samodol. Prema procjeni struke on je dao u 400. godina staroj ljevaonici „Grassmajer” u Innsbrucku (Tirol, Austrija) izlijati novo zvono potrebnog tonaliteta. Zvono je 4. rujna izlijano, a 11. prosinca 1998. dovezeno vozilom biskupijskog Caritasa u Kalinovac. Po zvono u Innsbruck išao je gosp. Mladen Rogoz, naš zvonar, sakristan i orguljaš. Svečani blagoslov 19. prosinca 1998. obavio je msgr. Marko Culej, biskup varaždinski. Njemu su asistirali uz domaćeg župnika još i preč. gosp. Tomislav Hrupec, kanonik i dekan; župnik iz Podravskih Sesveta i vlč. gosp. Vjekoslav Tuđan novovirovski župnik. Nakon blagoslova zvona, kum zvonu, ing. Branko Međurečan trim udarcima po zvonu označio je početak dizanja u zvonik. Zvono je specijalnom dizalicom „INA – Naftaplina” podignuto u zvonik. Montažu i elektrifikaciju zvona obavila je majstorska radionica „Elektro - Bosilj”iz Novog Marofa. Pod svetom Misom koja je slijedila poslije ovoga čina zvono je prvi puta svečano zazvonilo na podizanje. Blagoslovu su bili prisutni i svi susjedni župnici jer je toga dana bila božićna ispovijed u našoj župi. U službi riječi sudjelovao je prof. dr. Ivan Sović, dekan Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koji je bio tada u pratnji Ivana Lackovića – Croate, dobrotvora naše župe, koji je dijelom donirao uz župnika i kalinovačku Općinu isplatu ovog zvona. Nosači zvona, njih šest, bogato su oblikovani anđeoskim glavama. Na kruni zvona zapisano je: U ČAST PRESVETOM TROJSTVU, NA SPOMEN PROGLAŠENJA BLAŽENIM NADBI-SKUPA ZAGREBAČKOG ALOJZIJA KARDINALA STEPINCA 3. X. 1998. Na stjenki zvona nalaze se reljefi: Presveto Trojstvo, Blaženi Alojzije Stepinac, Grb Republike Hrvatske i Logotip ljevaonice s godinom lijevanja zvona 1998. U donjem, širokom dijelu zvona zapisano je: DARUJU ZVONO ŽUPI KALINOVAC ŽUPLJANI, OPĆINA I ŽUPNIK N. S.  Zvono je izlijano iz visokokvalitetne bronce: 22 dijela kositra i 78 dijelova bakra. Promjer i visina udovoljavaju zvonoljevačkim standardima: 91 cm, a težina mu je 433 kg, a s batom od 45 kilograma teško je 478 kilograma. Ima ton a 1. Garancija mu je 10 godina. Cijena je bila 14.555 ondašnjih njemačkih maraka; približno 7.500 eura. Odzvuk zvona nakon zvonjave je 2 minute. Majstor Johannes Groβmajer zahvalio je župniku i župljanima posebnim svečano otisnutim certifikatom uručenim uz zvono. U certifikatu ističe; Ovo prvorazredno zvono sam izlijao da ono kroz svoj zvuk ljudima u Kalinovcu za vječna vremena donosi radost i mir. Svaki dan zvoni jutarnje pozdravljenje i radnim danom prvi puta za sv. Misu, a nedjeljom označava početak službe Božje. Postavljanjem ovog zvona sa dva velika ovo zvono zvoni u melodičnom sazvučju: f, g, a. Pri izgradnji nove metalne konstrukcije i rekonstrukciji zvonika 2003. godine zvonu je ugrađen novi koljenasti jaram i t. z. reverzibilni bat. Na taj način zvono kvalitetnije i lakše zvoni, a zaštićeno je od pucanja.

“ DEBELI ZVON ”

početak stranice

POVRATAK