POVRATAK

                                                   PRIZNAJEMO LI KRISTA ZA BOGA?

Mnoge su obitelji u prošlom sistemu vladavine zavedene, prisiljene, a neke i same dobrovoljno prihvatile teoriju da Bog ne postoji, i izbacile Ga iz obitelji. Zbog tad usađene pohlepe i nemoralnosti mi smo narod koji još i danas nažalost luta u bezvjerju ne želeći se još uvijek odreći sotonskih negativnih poroka, pa i sada često čujemo riječi u međusobnim razgovorima kako smo mi uklet narod koji je spreman uništiti bližnjega svoga i zbog samo male zanemarujuće dobiti. Radi toga danas i mnogi dobri vjernici pomalo su izašli iz konteksta naše prave vjere i stvorili umjereniju vjeru koja više odgovara nama nego zapovijedima Boga, učenju Isusa i njegovih sljedbenika apostola. Tako je uklonjen jedan ogroman dio »Vjere« naših duhovnih i moralnih obaveza kao: slavljenje i uzvišavanje Boga u crkvi nedjeljom i blagdanom, redovita Pričest, dnevne molitve i stalan život sukladan Božjim zapovijedima (Spomeni se svetkovati dan Gospodnji, Ne ukradi, Ne reci lažna svjedočanstva, Ne sagriješi bludno, ...). Većina nas za to još uvijek krivi posijanu sumnju u postojanost Boga od prijašnjih vlasti, mada svi mi unatoč toj vanjskoj nametnutoj sumnji u dubini sebe; duše gdje i jest bit nas i naše vjere osjećamo postojanje Boga kao glavnog upravitelja nas i naše sudbine preko Njega samoga, ili preko svoga sina Isusa Krista? Zato se nitko potpuno od nas i ne usudi posve odvojiti od Boga, bojeći se njegova gnjeva zbog naše izdaje i nemarnosti, što je jedan očit dokaz da nitko od nas nije ni prihvatio vjeru u ne postojanje Boga. Zato nema istinskog opravdanja za ljude koji za svoj nemar još uvijek traže opravdanje u drugome, a ne u sebi, koji još uvijek ne nalaze vremena i ako im nitko ne brani doći u crkvu nedjeljom i blagdanom proslaviti Njih, gdje Oni uistinu jesu, gdje se naš zagovaratelj Isus Krist časti, a ujedno i sa svima nama zajedno slavi Oca svoga - Boga našega. Radi toga danas je naš veći grijeh od sumnje postao naš nedolazak u crkvu, jer tako svojom voljom svjesno ne uveličavamo Boga, Isusa, Mariju i njihove sljedbenike. Grijeh nam je čekanje Božje milosti pasivno kod kuće; jer je nećemo vidjeti, grijeh nam je čekati svoj sudnji dan za pomirbu sa Bogom, jer ne znamo kakve će volje biti tada; hoće li nas stjerat u pakao ili primit u svoj raj. Osobni grijeh nam je što ne primamo redovito sakrament Pričesti (što Isus od nas traži Posljednjom večerom), jer tad u crkvi ne uzvisujemo dovoljno Isusa Krista sina Božjega, a njegovi smo sljedbenici. Grijeh je: ne moliti, jer tad ne komuniciramo sa Bogom. Grijeh je ne slaviti redovito Boga kod kuće, jer tad umjesto Boga uzdižemo sami sebe ne priznajući ga kao našeg gospodara života, smrti i vječnosti. Nedovoljna je naša vjera koju imamo samo u zlu, smrti, nevolji i bolesti kad je u takvim trenucima i svaki nevjernik spreman postati dobar vjernik Bogu i Isusu Kristu samo da dobije nadu, spas i blagoslov Božji. Rado svi ističemo križeve po kućama kao simbol naše vjere; ali sveta Pričest, a ne križ istinski je simbol i zavjet Kristove vjere i sljedbeništva bez čega su ti križevi; simboli obiteljske vjere po kućama odavno izgubili blagoslov zaštite postojeće obitelji od stalnog zla, zbog ne prepoznavanja više kršćanskog okruženja u kojem oni djeluju. Zato uistinu počnimo istinski slaviti Isusa Krista zagovaratelja nas ljudi kod Oca svoga, jer je on Sin Božji koji je sebe dao razapeti za otkupljenje sveg ljudskog grijeha, kako i našeg današnjeg, jer On je naš lakši put k Bogu; koji je » život «, a ujedno i » smrt « naša, koji stoga kao Otac naš Stvoritelj mnogo okrutnije, strože i bezosjećajnije, kažnjava nas ljude zbog izdajničke nevjere. Našom sadašnjom vjerom ili već i nevjerom, bez posrednika Krista i Marije teško ćemo zadobiti Božji blagoslov koji bi zadovoljio naše potrebe. Slavimo i uzdižimo Isusa Krista i Mariju da nam otvore put k Srcu Boga našega, da nas uvedu na lakši način u Njegov život vječni. Isus Krist nam je preko sebe i svoje Posljednje večere – preko svoga tijela (posvećenog kruha) i preko svoje Krvi (posvećenog vina) dao vječni dar: savez, pomirenje i dodir sa Njime i Bogom; Ocem Svojim. Ne zakidajmo sami sebi taj potreban blagoslov Božji; puninu ispraznog ovozemaljskog života – (volju, vjeru, nadu, sigurnost, zadovoljstvo, krepost, mir) kad to nitko od nas ne traži? Osjetimo preko tijela i krvi Kristove zadovoljstvo vjere, osjetimo zadovoljstvo našeg življenja i potrebu našega postojanja. Osjetimo i uživajmo preko tijela Kristovog u čari čistoće nas; - duša, trenutno u svom materijalnom okruženju, jer to je temelj puta ostvarenja svog sna; – vječnog sjaja nas u Božjem i Isusovom okruženju. Ne odbacujmo olako ono što nitko ne može opovrgnuti, ne dozvolimo da radi nas nadvlada kaos i nasilje – sotonin pir, koji danas sve više jača i širi svoje sotonine uklete putove k životu vječnome.

Iz Biblije saznajemo da je Bog već mnogo puta raskidao savez sa ljudima, plemenima i narodima koji nisu štovali njegovu vjeru te ih je za neposluh sve teško kažnjavao, pokoravao drugim narodima, a poneke čak zbrisao sa lica Zemlje. Također znamo da je pun milosti prema svojim vjernim sljedbenicima; da im daje Blagoslov riječima ,, Idite i množite se, napučite ovu Zemlju svojim naraštajima ”. Ako je Bog samo jedan, te u svim vjerama štujemo toga Boga istoga samo preko drugih Božjih izabranika kao što Islamisti slijede Abrahama , Židovi slijede Mojsija, a mi kršćani sina njegova Isusa Krista, tad si možemo postaviti pitanje, da li smo mi još uvijek radi naše nevjere njegovi miljenici i da li još uvijek i za nas vrijedi njegov Blagoslov ,, Idite i množite se, napučite ovu Zemlju svojim naraštajima ”. Većinom svi znamo da je u Islamu i Židovstvu vjera još uvijek glavni pokretač u obiteljima unatoč razvijenom školstvu, dok se kod nas većinom vjera svela na najmanji minimum, a negdje čak i na samozadovoljavanje samoga sebe nimalo u skladu sa postojećom religijom. Umjesto da posvetimo svoje slobodno vrijeme štovanju Boga, mi u naprednim i razvijenim civilizacijama sve se više bavimo mišlju je li uopće moguće postojanje tako moćne žive sile; „ Boga ” kao jedinog mogućeg vladara beskonačnog prostora i vremena, svega živog i neživog na ovom planetu pa čak i našega samoga razvitka kojega pripisujemo samo sebi i toku vremena. Mnogi govore da je to u današnje vrijeme normalno, da djeca, pa i mi odrasli više ne posvećujemo toliku pažnju Bogu jer nauka i znanost već su dokazali i razjasnili da nema mjesta Bogu u nastanku našeg života i Zemlje. Radi toga pojavljuje se sve manji broj ljudi koji svoj život još uvijek istinski povezuju sa Bogom, a isto tako smanjuje se i broj porodica koje bar donekle prizivaju Boga u svoj život. Kome ćemo vjerovati ako ne dokazanim činjenicama koje nam predočavaju u školi i u raznim medijima? Ali, da li je baš sve tako jednostavno kako nam govore? Zar je zaista baš tako normalno da neživa tvar sama od sebe stvoriti živo biće i dade mu dah života? Zašto samo mi imao  ,, svijest ” i neprirodno naglašenu inteligenciju i kreativnost, kad to nije potreba evolucije života, već potreba živog bića koje će moći razumjeti i štovati svog stvoritelja, koje će moći razlučiti dobro od zla, koje će moći zanimljivo komunicirati i sa samim stvoriteljem? Zašto se još i danas u zemljama gdje Bog postaje zanemaren i zanijekan odmah pojavljuje refleksija tragedije prijašnjih poganih naroda? Zašto izumiremo pojedini narodi razvijene Evrope gdje je Bog zanemaren, a na naše mjesto sve većim tempom dolaze ljudi iz zemalja još uvijek jake očuvane kršćanske, islamske i druge vjere? Zašto taj trend nitko ne može zaustaviti osim vjere Boga? Ovakvi primjeri pomalo dokazuju da mi i nismo sami apsolutni vladari našega planeta i našega života jer puno toga očigledno i tako jednostavnoga ne možemo sami riješiti bez pomoći Boga. Upravo radi tog našeg još uvijek ograničenog spektra mogućeg razmišljanja i djelovanja Bog nam je i dao mogućnost komunikacije između sebe i nas, preko nas samih ili preko svojih izabranika, da bi nas svjesno mogao vodi i pomagati u našem životu kao mi roditelj svoju djecu. Zašto tada mi prekidamo tu komunikaciju ako je to Bogu milo? Ne bojimo li se nimalo Njegova gnjeva što ne koristimo tako vrijedan dar kojeg nam je sa toliko pažnje dao? Pa i mi sami najčešće zapostavimo životinju koja nas više ne razveseljava ili ne sluša naše naredbe. Pitanje je možemo li još našom nemarnošću uopće komunicirati sa Bogom ako i hoćemo jer je već većina od nas odavna prekinula pomirbu sa Bogom preko sakramenata Ispovijedi i Pričesti? Nadajmo se da možemo jer smo mi ipak Njegovi miljenici; njegova djeca stvorena na sliku i priliku samoga Boga. Mnogi će reći bolje ikakva komunikacija nego nikakva, ali da li je takva komunikacija zaista dovoljna za razveseljavanje Boga i izmamljivanje njegova blagoslova na nas u našim stvarnim potrebama? Predočite si u kojem nivou mogu i do kada razgovarati dva sugovoritelja različitih stavova ako se ne mire. Zato se redovito mirimo sa Bogom preko Sakramenta Ispovijedi i Pričesti da bi naša molitva imala što veći odjek u Božjoj ljubavi prema čovjeku. Ne dozvolimo da se našom nevjerom i našom nemarnošću stvara sve veći jaz između Boga i nas jer nismo ni svjesni koliko nas može u životu tanka nit Blagoslova dijeli između sreće i zla.

Koji je razlog da se naši nosioci obitelji zadržavaju po kućama i gostionicama, kad znamo da u našem kršćanstvu, a tako i u svim drugim vjerskim zajednicama (islamu, budizmu, hinduizmu, židovstvu), nezamislivo je i sramotno da glava obitelji; hranilac ne odlazi redovito u hram Božji iskazati svoje štovanje i vjeru svoje cijele obitelji prema Bogu i njegovim bližnjima? Dok drugdje to muškarci i žene smatraju nadasve čašću, obavezom, dugom prema Bogu, prizivom milosti Božje i blagoslova, te zaštitom obitelji i imanja od zla, naši nosioci obitelji većinom to smatraju ponižavajućim, nebitnim, smiješnim i beskorisnim. Slove se kao kršćani, božji vjernici, a pokazuju istovremeno svojim djelima okolici kako nismo obavezni slaviti, ni polagati račune Bogu za proteklo razdoblje proživljenog života i njegove žetve. Neki smatraju da Bog nije zaslužan za njihovo postojeće materijalno dobro, već oni sami, drugi nisu opet nikad zadovoljni sa svojim postignutim stanjem i misle da Bog nije dosta učinio za njih da bi mu se odlazili redovito klanjat u crkvu, treći smatraju da su presiromašni i da na njih Bog ne misli, a poneki ne odlaze jednostavno jer sumnjaju u njegovo postojanje, pa smatraju to beskorisnim i nebitnim činom. No ne primjećujemo koliko smo u stvari većinom svi bogati na ovaj ili onaj način, dok to ne izgubimo. Koliko samo ima u obiteljima nesloge, razdora, svađe, preljuba, nesreća, bolesti i prijevremenih smrti. Zar to nije dovoljan razlog da se hranitelj obitelji pojavi u crkvi i pokloni pred Bogom dajući do znanja da nitko nije iznad Boga? Možda baš radi tog ne traženja u crkvi Božjega blagoslova od glave obitelji, danas pomalo propadaju čitave obitelji, loze, sela, države i gradovi, prepušteni pomalo na milost i nemilost sebi, zakinuti Božjim blagoslovom. Zašto žene mole u crkvi za Božji blagoslov obitelji, kad znamo da su većinom nažalost u obiteljima žene još uvijek podčinjene čovjeku, pa nemaju ni približnu veličinu riječi čovjeka; nosioca te obitelji, simbola obitelji? Hoće li i koliko će milosti od Boga dobiti obitelj u kojoj za milost i oprost moli sluga umjesto gospodara? Još nam nije ušlo u svijest da je bogatstvo najtanja nit naše sreće, a da bez dara i milosti Božje ne možemo u stvari postići ništa, da smo kao ljudi nadasve umno i tjelesno ograničeni, da puno puta ovisimo o niti sudbine - milosti Božje, da smo bez Boga u ljudskom kolektivu sami, isprazni i izgubljeni. To se sve više uočava u obiteljima u kojoj ni jedan član obitelji ne odlazi redovito u crkvu iskazat svoje štovanje prema Bogu javljajući se u njihovoj djeci pomalo refleksija Sodome i Gomore, kao taština, oholost, gordost, bez moralnost i besciljnost, zbog čega su sklonija; nasilju, svađi, alkoholu, drogama i samouništenju. Zašto danas mnogi očevi, a i majke ne odlaze redovito tražiti u crkvu Božji blagoslov za svoju djecu kao što su to sa ponosom i strahopoštovanjem radili za njih njihovi očevi i majke, djedovi, pradjedovi, bake i prabake? Za koga se drže nosioci obitelji koji su preko sebe prekinuli stalnu vezu svoje obitelji sa Bogom, što su je obnašala i držala ponosno sva prijašnja njihova pokoljenja? Zar smiju prekinuti tražiti  redoviti Božji blagoslov za djecu koja i nisu samo njihova djeca već loza njihovih očeva, pradjedova, cijelog njihovog naraštaja, djeca budućnosti sela, gradova i država. Odakle im onda pravo da djecu prepuste na milost i nemilost ispraznom našem svijetu? Potiskujući mjesto Boga u našim obiteljima kao zaštitnika, moćnog i nadnaravnog, većina nosioca obitelji čini stalni grijeh prikazujući svojoj djeci sebe, kao jedinog zaslužnog za dobrostojeće stanje u obitelji, ne razmišljajući kako možda ne bi ništa postigli ni oni bez te potrebne milosti Božje koju su prije njihovi roditelji isprosili za njih. Zato zaštitimo svoju djecu i sebe bar s kršćanskim minimumom; odnosno redovitim odlaženjem na Sv. Mise nedjeljom i blagdanom, ispovijedanjem po Božjem zakonu koji je opisan u Svetom pismu bar dva puta u godini, i izmolimo svaki dan bar jednu molitvu Bogu. Učinimo taj kršćanski minimum, da se konačno možemo svi sloviti kao kršćani, da bez srama i stida svi zajedno popunimo našom skromnošću sva prazna mjesta u crkvi koja već dugo vape za muškarcima nosiocima obitelji, kao i za svima nama koji štujemo Boga i njegova sina Isusa Krista. Uzdignimo sami sebe, slavimo Boga, dajmo život našemu životu, da bi mogle sve sljedeće generacije koje će doći iza nas procijeniti naše razdoblje  kao ,, Razdoblje mira i Božjeg blagoslova ”

                                                                            veze sa našim Bogom ?