SVIBANJSKE POBOŽNOSTI u čast Gospi:

- u župi Kalinovac pola sata prije svetih misa (župna crkva), a kapele po vašem dogovoru. Nedjeljom prije poldanje mise, a prije jutarnje je krunica Božanskom milosrđu. Svibanjske pobožnosti sastoje se od Gospine krunice i pjevanih ili čitanih litanija BDM.

Radno vrijeme župnog ureda Kalinovac za rad sa strankama u vezi crkvene administracije: iza Svetih misa radnim danom, ili po dogovoru. Nedjeljom, subotom, blagdanima župni ured ne ureduje.

ISPOVIJED: prije svake mise.

PRVOPRIČESNICI: vjeronauk u petak u 16.00.

PRVA PRIČEST: 23.05. u 11 sati. Ispovijed dan prije u 10 sati.

Zbog covida-19 ne inzistiramo i ne tražimo da dolaze školska djeca, prvopričesnici i ostali uzrasti, već po slobodnoj volji ako žele.

VJERONAUK ZA ODRASLE I SASTANAK EKONOMSKOG I PASTORALNOG VIJEĆA: četvrtak nakon mise. Tema je: Crkva-vremenita dobra. Molimo odbornike za obavezni dolazak. U crkvi.

ZAHVALA: hvala svima koji doprinosite obiteljski i crkveni dar te zvonariju!

Pobožnost

U Svetom pismu, pogotovo u pastoralnim poslanicama, pobožnost znači život u skladu s Božjim zapovijedima i Božjim zakonom, odnosno život prema kršćanskim načelima, usklađen s Božjom voljom. Tako Pavao potiče svoga učenika Timoteja: „Vježbaj se u pobožnosti! Uistinu, tjelesno vježbanje malo čemu koristi, a pobožnost je svemu korisna jer joj je obećan život – sadašnji i budući“ (1 Tim 4,7-8). Drugo značenje izraza pobožnost – o čemu će ovdje biti riječi – jest ona odijeljenost, distanca, respekt prema svetome, strahopoštovanje, kako veli Ps 2,11: „Služite Jahvi sa strahom, s trepetom se pokorite njemu.“ U Petoknjižju je tako podrobno opisano kako treba vršiti bogoslužje u šatoru, odnosno u hramu. Svećenik se trebao okupati, obući svećeničke haljine, nije smio biti ničim okaljan (usp. Lev 22,1-8). Štoviše, kad je neki laik dotaknuo zavjetni kovčeg, Bog ga je usmrtio (usp. 2 Sam 6,7), a isto se dogodilo i svećenicima koji su protivno propisima vršili bogoslužje (usp. Lev 10,1-2). U Starom zavjetu svi su se bogoslužni propisi trebali vjerno izvršavati: točno je bilo određeno tko, što, kad i na koji način treba činiti, jer su se ti propisi uzimali kao izraz izričite Božje volje.

I u kršćanskom bogoslužju pobožnost označava određeno strahopoštovanje, onu predanost, onaj stav dubokog klanjanja pred otajstvom koje se slavi u bogoslužju. Tako u Heb 12,28 čitamo: „Iskazujmo zahvalnost iz koje služimo Bogu kako je njemu milo, s predanjem i strahopoštovanjem.“ Iako kršćanska liturgija apostolskih vremena nije bila opterećena izvanjskim propisima, oni su itekako bili svjesni da slave velika i uzvišena otajstva te da se prema njima treba tako i ponašati. U poznatoj zgodi o nedoličnim agapama, gdje su se neki vjernici – u kontekstu euharistijskog slavlja – razmetali biranim jelima koja su donosili, tako da su siromasi ostajali postiđeni, Pavao dokida takve „bratske“ gozbe (usp. 1 Kor 11,17-22) pa zaključuje: „Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje“ (1 Kor 11,27). Uskoro se i u kršćansku liturgiju počinju uvoditi i određena pravila, što je vidljivo i iz toga da su se liturgijski obrasci počeli kodificirati. Liturgija se tako počela sve više zaodijevati određenim propisima i uredbama, čime se htjela naglasiti uzvišenost otajstva koje se slavi. Kasnije je, pogotovo s Misalom Pija V. iz 1570. godine, sve bilo do u tančine određeno, tako da se u to vrijeme može govoriti o rubricizmu, to jest o mentalitetu da se doslovno i savjesno održava sve što je bilo određeno podrobnim rubrikama liturgijskih knjiga. Naglašavala se uzvišenost svetih obreda koji su k tome bili rezervirani samo za zaređene službenike, čime su se oni dijelili od profanog i ovosvjetskog.

Tako je, na primjer, u prethodnom Misalu bilo određeno da svećenik prije mise mora biti natašte te da prethodno ima izmoliti propisani dio Časoslova. Kad bi došao u sakristiju, oprao bi ruke. Onda je bilo preporučeno da izmoli određene molitve kao pripravu za misu. Zatim bi odijevao misno ruho – koje je trebalo biti čisto, čitavo i lijepo – te je za svaki komad ruha koje bi odijevao govorio propisanu molitvu. Na početku mise bile su pristupne molitve koje je svećenik molio klečeći na prvoj oltarnoj stubi… Posebno su bili strogi propisi vezani uz posvećenu hostiju. Da se ne bi slučajno i najmanja mrvica prosula, svećenik bi od riječi ustanovljenja u euharistijskoj molitvi morao imati skupljene kažiprst i palac obiju ruku. Nadalje, tjelesnik, rupčić kao i sveto posuđe (kalež, ciborij, posude za sveto ulje) mogao je prati samo subđakon i po stupnju viši od njega (đakon ili svećenik), ali je to u redovitom slučaju bio sâm svećenik. U istočnoj je liturgiji to još naglašenije: na prostor oltara (iza ikonostasa) može stupiti samo zaređeni službenik… Očito je da su svi ti propisi podsticali strahopoštovanje i (barem izvanjsku) pobožnost i predanost.

Danas su propisi puno slobodniji. Nema strogog euharistijskog posta, nisu propisane molitve prilikom odijevanja liturgijskog ruha, sada i laici mogu dijeliti pričest, nema onih pripravnih molitava za misu koje su otisnute i uokvirene stajale ispred klecala u sakristiji. Sada kada je bogoslužje na narodnom jeziku, a svećenik k tome u misi okrenut prema puku, može se činiti da se izgubila ona tajanstvenost, ona mističnost, kao da je sve postalo manje pobožno.

Što reći? Je li pobožnost stvarno nužno vezana uz one stroge propise? Naravno da nije. Izvanjski propisi mogu stvoriti ozračje pobožnosti, ali i pored toga valja znati da je pobožnost prvenstveno nutarnji duhovni stav bez obzira na izvanjske znakove. Baš zato što nema onih strogih odredaba koje bi trebale poticati na pobožnost, predanost i strahopoštovanje, upravo zbog toga je potreban još veći napor da shvatimo i doživimo koliko je veliko otajstvo koje slavimo. Međutim, kako nema tako strogih propisa, postoji opasnost da obred banaliziramo, privatiziramo i „odradimo“, kao bilo koji drugu životnu obvezu. Čini se kao da nam danas nedostaje divljenja, ushićenosti, zanesenosti, zaljubljenosti. Živimo u užurbanom, potrošačkom društvu gdje se slike i novine brzo izmjenjuju. Pa onda kao da ne znamo stati ni zastati, nismo kadri razmatrati, ne znamo se diviti. Kao da smo, zarobljeni vremenom u kojem živimo, izgubili onaj osjećaj za sveto, kao da više ne znamo što je strahopoštovanje.A liturgija koju slavimo jest ono „blago [koje] imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas“ (2 Kor 4,7).

SVIBANJSKE POBOŽNOSTI u čast Gospi:

- u župi Kalinovac pola sata prije svetih misa (župna crkva), a kapele po vašem dogovoru. Nedjeljom prije poldanje mise, a prije jutarnje je krunica Božanskom milosrđu. Svibanjske pobožnosti sastoje se od Gospine krunice i pjevanih ili čitanih litanija BDM.

Zbog covida-19 ne inzistiramo i ne tražimo da dolaze školska djeca, prvopričesnici i ostali uzrasti, već po slobodnoj volji ako žele.

ISPOVIJED: prije svake mise.

PRVOPRIČESNICI: vjeronauk u petak u 16.00.

ZAHVALA: hvala svima koji doprinosite obiteljski i crkveni dar te zvonariju!

Plodnost kršćanskoga života – razmišljanje uz 5. vazmenu nedjelju

U današnjem evanđeoskom tekstu (Iv 15, 1-8) Isus se služi slikom iz svakodnevnog vinogradarskog života kako bi protumačio jedno vrlo duboko i ozbiljno otajstvo. Riječ je o otajstvu povezanosti njegovih učenika s njime što se događa po njihovoj otvorenosti božanskome životu, što opisuje prispodobom o odnosu trsa i loze. Naime, svi ljudi bi trebali biti svjesni da u njima ima dah života koji nisu sami sebi dali, te ne mogu biti jamci njegove trajnosti u ovom nestabilnom svijetu u kojem je život nestalan, a postojanje neizvjesno. Tko malo bolje razmišlja o tome, otkriva ipak da mu život izmiče. I sigurno bi nam izmakao do kraja, da se sam Sin Božji nije nama primakao došavši među nas uzimajući našu ljudsku narav koju je potom obdario snagom svoga božanstva.

Najčešće mi kršćani nismo ni svjesni ljepote života i istinskog poslanja pred Bogom i u svijetu. Počesto ne razmišljamo niti kako to poslanje ostvariti. Biti kršćanin za nas je više formalno pitanje nego pitanje uspostavljanja i shvaćanja onog najdubljeg odnosa s Bogom koji je toliko lijep i sadržajan da ga ljudski um teško može i izraziti. Mnogi kršćani ne razmišljaju o biti svoje ucijepljenosti na Krista. Zato Isus želi da obnovimo svijest zajedništva s njime i neizmjerne važnosti. Bez njega ostajemo bez pravoga života. Neki vjernici se samo nazivaju vjernicima, ali svoj odnos s Kristom drže tek stjecajem povijesnih okolnosti i društvenoga naslijeđa. Zajedništvo s Kristom, međutim, ne doživljavaju tako intenzivno i neponovljivo u mjeri u kojoj taj odnos i jest važan i neponovljiv.

A da ne govorimo kako u njemu i ne uočavaju neku posebnu plodnost za vlastiti život. Gotovo da nisu nikada okusili snagu očišćenja koja čisti savjesti i preporađa dušu. Nisu svjesni koju moć ima Kristova riječ koja je kadra dati život čovjeku. Vjerojatno mnogi kršćani nisu nikada ni razmišljali o ljepoti čiste duše misleći da je mi ljudi sami od sebe možemo očistiti. I ne razmišljamo da je naš čist život moguć samo po Bogu i u Bogu, te da je samo Bog naučio ljude istinskom životu u čistoći, još od onog prvog starozavjetnog naroda koji je obdario Zakonom, pa sve do novog naroda koji je obdario svojim životom po daru života svoga Sina. Po Kristu doista možemo otkriti kako Božja snaga djeluje u nama, to jest možemo otkriti kako nam je njegovo uskrsnuće konačni milosni dar po kojem smo primili ne bilo kakav već čisti besmrtni život Božji. Zato se plodnost kršćanskoga života ne mjeri plodnošću u zemaljskim stvarima koje i tako propadaju, već plodnošću pravoga života koji dolazi iz Boga. Taj život je život plodnosti spasenja, bez kojega je besmislen ljudski život. Na žalost, ljudi počesto mjere plodnost života svime osim životom milosti i mjerom uskrsnuća, kao da ne znaju da je život bez dara Božjega siromašan i prazan. A Bog nas nije stvorio za prazninu, već za plodnost za koju je Gospodin dao svoju krv kojom smo i sami oprani.

Bog je kao vinogradar zasadio ovaj trs, poslao svoga Sina koji je uzeo naše ljudsko tijelo, te tako nama donio neopozivu mogućnost plodnosti. Više nismo pojedinačne mladice zasađene kojekuda i u lošoj zemlji ovoga svijeta, već smo mladice ucijepljene u ovaj trs kojim struji Božji život. Više se ne moramo strašiti da ćemo ostati bez pravoga života, jer nismo ostavljeni ni prepušteni sebi, već onomu koji je sam Život, i od kojega i nama dolazi život i snaga poput one koja struju u mladici od vinorodnog trsa i bez kojega bi mladica bila običan suhi prut da se baci u vatru. U tom duhu nam je razbuditi svijest o dostojanstvu koje imamo kao oni koji su očišćeni i osposobljeni za novi život, jer je tragedija da mi sami zagušimo tako uzvišen dar, umjesto da blistamo od sreće i radosti da smo u Kristu postali rodni za spasenje.

Zato se moramo i sami sebi čuditi kad ne vidimo kojim nas je milosnim darom obdario Bog po Kristovu uskrsnuću. Životom koji primamo od njega shvaćamo da nam nije živjeti samo kao biljka koja niče iz zemlje, već kao biljka koja ima svoje korijene u Bogu i trajno određenje u životu vječnome. Upravo nam je Krist Gospodin svojim uskrsnućem utisnuo taj dar života koji u njemu nije mogla zagušiti niti smrt, te smo tako postali u pravom smislu riječi zajedničari vječnoga života koji kao vinove mladice primamo iz njega. Trudimo se stoga ozbiljno i mi biti u pravom zajedništvu s njime, te u svoje biće primajmo darove koje nam je on podario u svome uskrslom tijelu. Ostvarujmo i mi puno milosno zajedništvo s Bogom, poput onoga koje je njegova ljudska narav primila u uskrsnu jutro, te i mi živimo do kraja preobraženi u ovome svijetu od njegove milosne plodnosti.

Radno vrijeme župnog ureda Kalinovac za rad sa strankama u vezi crkvene administracije: iza Svetih misa radnim danom, ili po dogovoru. Nedjeljom, subotom, blagdanima župni ured ne ureduje.

ISPOVIJED: prije svake mise.

 Gospinu krunicu ovaj tjedan molimo prije misa. Krunice predvodi Marijina legija.

ZAHVALA: hvala svima koji doprinosite obiteljski i crkveni dar te zvonariju!

PRVOPRIČESNICI: vjeronauk u petak u 16.00.

POBOŽNOST SRCU ISUSOVU: ustanovljene su tjedne pobožnosti Srcu Isusovu koje se sastoje od Zlatne krunice, litanija Srcu Isusovu ili Krvi Kristovoj i molitve Srcu Isusovu. To nije nova molitvena zajednica nego pobožnost otvorena za sve i svima. Svi  ste doborodošli. Također u župi imamo i mjesečnu posvetu Srcu Isusovu, uvijek na prvi petak u mjesecu nakon mise.

Kristovo uskrsnuće – temelj kršćanske nade

Koje je bilo temeljno poslanje apostola? Jednostavno. Oni su u doslovnom smislu bili svjedoci Isusova uskrsnuća. To je osnovni sadržaj njihova naviještanja. Prema Djelima Apostolskim to Petar više puta ističe. Na dan Pedesetnice, u svom prvom nastupu, on govori mnoštvu: „Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci“ (2,32). Nakon što su ozdravili uzetoga, Petar mnoštvu naviješta Isusa: „Začetnika života ubiste. Ali Bog ga uskrisi od mrtvih, čemu smo mi svjedoci“ (3,15). Pred Velikim vijećem Petar hrabro govori: „Bog otaca naših uskrisi Isusa kojega vi smakoste objesivši ga na drvo. Njega Bog desnicom svojom uzvisi za Začetnika i Spasitelja da obraćenjem podari Izraela i oproštenjem grijeha. I mi smo svjedoci tih događaja“ (5,30-32). Pred bogobojaznim Kornelijom Petar ponavlja: „Mi smo svjedoci svega što on učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu. I njega smakoše, objesivši ga na drvo! Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih“ (10,39-41). Konačno, i Pavao se poziva na svjedočanstvo apostola – svjedoka: „Ali Bog (Isusa) uskrisi od mrtvih. On se mnogo dana ukazivao onima koji s njim bijahu uzašli iz Galileje u Jeruzalem. Oni su sada njegovi svjedoci pred narodom“ (13,30-31).

Zašto je za njih bilo toliko važno naviještati da je Krist uskrsnuo? Naravno, zbog toga, što je Kristovo uskrsnuće zalog i našega uskrsnuća. Veli Pavao: „Ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime“ (1 Sol 4,14. Usp. još 1 Kor 15,21-22; Rim 6,5-8). Upravo je to bio temelj radosne vijesti, odnosno radosnog navješćivanja Kristova spasenja za sve ljude. Prisjetimo se. Pavao piše kako je njegovo apostolsko poslanje bilo povezano s velikim nevoljama. Veli za sebe: „U naporima – preobilno; u tamnicama – preobilno; u batinama – prekomjerno; u smrtnim pogiblima – često“ (2 Kor 11,23). I onda nabraja kako je bio i šiban i kamenovan, kako je bio „u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladu i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji“ (2 Kor 11,27). I pored svega toga, on naviješta radosnu vijest! Kako je to moguće? Jednostavno. Pavao je imao čvrstu vjeru da će biti dionikom Kristova uskrsnuća i Kristove proslave. Zato kaže: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem“ (Rim 8,35.38-39). Govoreći o židovskim rodoslovljima i o ovozemnoj slavi posve neopterećen piše: „Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem…“ (Fil 3,8-9).

To je snaga Kristova uskrsnuća. Kristovo uskrsnuće temelj je naše vjere, ono je osnovni pokretač svekolikog kršćanskog života. Zato su prvi kršćani, još od apostolskih vremena, dan Kristova uskrsnuća – nedjelju nazvali „dan Gospodnji“ (Otk 1,10), zato su još apostoli upravo toga dana (prema židovskom računanju „prvoga u tjednu“) slavili euharistiju. Tako je nedjelja postala spomen Kristovoga uskrsnuća, a kršćani su upravo toga dana slavili euharistiju po kojoj se ostvaruje i uprisutnjuje vazmeno otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća, po kojem i mi iz smrti grijeha prelazimo u život, po kojem i mi postajemo dionici Kristova uskrsnuća i njegove božanske naravi. Zato je nedjelja najstariji i najvažniji kršćanski blagdan. Tako i Drugi vatikanski sabor u Konstituciji o svetoj liturgiji (br. 106) nedjelju naziva „prvotnim blagdanom“ i to prema „apostolskoj predaji“. Uz slavljenje nedjelje, sredinom 2. stoljeća kršćani su počeli slaviti Uskrs, onu nedjelju koja je kalendarski najbliža datumu Kristove smrti i uskrsnuća. I od tada se Vazam – nedjelja Kristovoga uskrsnuća smatra najvećim kršćanskim blagdanom. Jer, kako veli papa Leon Veliki, „Kristovo uzašašće i naše je uzdignuće“: mi kao stado smjelo kročimo tamo gdje nas predvodi naš pastir.

Upravo je u ovo vrijeme važno naviještati tu radost i nadu Kristovoga i našega uskrsnuća, Kristove i naše nebeske proslave. U Boga, naime, ništa nije djelomično: onom ljubavlju kojom nebeski Otac ljubi svoga utjelovljenoga sina, tom istom ljubavlju ljubi i nas koji smo po sakramentu krsta udovi Kristova tijela. U onu istu nebesku proslavu u koju je uveo svojega Sina, Bog Otac uvodi i nas.

Zato i u vremenima zarazne bolesti o kojoj svi toliko govore i u vrijeme rata i u vrijeme mira i u zdravlju i u bolesti i u mladosti i u starosti i u ovom i u nekom drugome kutku zemlje mi znamo – uskrsli Krist je s nama, Krist koji nas je učinio dionicima svoga Božanstva, Krist, koji nas pridružuje slavi svojega uskrsnuća. Tako nas Pavao ohrabruje: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati“ (Rim 8,31-32)? Zato, nema straha, nema tjeskobe, nema očajavanja.

Ništa nam ne može pokvariti radost ovoga Uskrsa. Neka nas tješi, neka nas hrabri, neka nas nosi ova radosna uskrsna Pavlova poruka, koja vrijedi uvijek, pa i u vremenima pandemije: „Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu! Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu“ (Fil 4,4-7).

ustanovljene su tjedne pobožnosti Srcu Isusovu koje se sastoje od Zlatne krunice, litanija Srcu Isusovu ili Krvi Kristovoj i molitve Srcu Isusovu. To nije nova molitvena zajednica nego pobožnost otvorena za sve i svima. Svi  ste doborodošli. Također u župi imamo i mjesečnu posvetu Srcu Isusovu, uvijek na prvi petak u mjesecu nakon mise.

Radno vrijeme župnog ureda Kalinovac za rad sa strankama u vezi crkvene administracije: iza Svetih misa radnim danom, ili po dogovoru. Nedjeljom, subotom, blagdanima župni ured ne ureduje.

ISPOVIJED: prije svake mise.

 Gospinu krunicu ovaj tjedan molimo prije misa. Krunice predvodi Marijina legija.

ZAHVALA: hvala svima koji doprinosite obiteljski i crkveni dar te zvonariju!

PRVOPRIČESNICI: vjeronauk u petak u 15.00. Roditeljski sastanak za prvopričesnike u srijedu u 19.30. u crkvi!

DRUŠTVO SV. LUKE: sastanak u utorak nakon mise. Doći na misu, molimo!

TJEDNA POBOŽNOST SRCU ISUSOVU

Zlatna krunica

Zlatna krunica moli se na Gospinu krunicu:

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.Amen.

Umjesto Vjerovanja moli se:
Slatko Srce mog Isusa, daj da te ljubim sve to više.

Umjesto Oče naš moli se:
Vječni Oče, prikazujem ti predragocjenu krv Isusa Krista kao zadovoljštinu za naše grijehe, kao pomoć dušama u čistilištu, i za potrebe svete Crkve.

Umjesto Zdravo Marijo moli se:
Isuse blaga i ponizna Srca,
učini srce naše po Srcu svome.

Umjesto Slava Ocu:
Slatko Srce Marijino - budi spasenje moje!

Na kraju se izmoli:
Očenaš… Zdravo Marijo... Slava Ocu...

Litanije presvetog Srca Isusova 

Gospodine, smiluj se!

Kriste, čuj nas!

Kriste, usliši nas!

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se!

Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se!

Duše sveti, Bože, smiluj nam se!

Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se!

Srce Isusa, Sina Oca vječnoga, smiluj nam se!

 Srce Isusovo, u krilu Djevice Majke od Duha Svetoga sazdano,

Srce Isusovo, s Riječju Božjom bitno sjedinjeno,

Srce Isusovo, veličanstva beskrajnoga,

Srce Isusovo, hrame Božji sveti,

Srce Isusovo, šatore Višnjega,

Srce Isusovo, kućo Božja i vrata nebeska,

Srce Isusovo, žarko ognjište ljubavi,

Srce Isusovo, pravde i ljubavi posudo,

Srce Isusovo, dobrote i ljubavi puno,

Srce Isusovo, kreposti sviju bezdno,

Srce Isusovo, svake hvale predostojno

Srce Isusovo, kralju i središte sviju srdaca,

Srce Isusovo, u kojem je sve blago mudrosti i znanja,

Srce Isusovo, u kojem prebiva sva punina božanstva,

Srce Isusovo, koje je Ocu vrlo omiljelo,

Srce Isusovo, od kojega punine svi mi primismo,

Srce Isusovo, željo bregova vječnih,

Srce Isusovo, strpljivo i mnogoga milosrđa,

Srce Isusovo, bogato za sve koji zazivaju Tebe,

Srce Isusovo, izvore života i svetosti,

Srce Isusovo, pomirbo grijeha naših,

Srce Isusovo, nasićeno pogrdama,

Srce Isusovo, satrveno zbog opačina naših,

Srce Isusovo, do smrti poslušno,

Srce Isusovo, kopljem probodeno,

Srce Isusovo, izvore sve utjehe,

Srce Isusovo, živote i uskrsnuće naše,

Srce Isusovo, mire i pomirenje naše,

Srce Isusovo, žrtvo za grijehe,

Srce Isusovo, spasenje onima koji se u Te ufaju,

Srce Isusovo, ufanje onima koji u Tebi umiru,

Srce Isusovo, milino sviju svetih,

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine!

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine!

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se, Gospodine!

R. Isuse krotka i ponizna srca,

O. Učini srca naša po Srcu svome!

Pomolimo se: Svemogući vječni Bože, pogledaj na Srce preljubljenoga Sina svojega i na hvale i zadovoljštine, koje u ime grešnika tebi prikazuje, i njima, koji milosrđe tvoje mole, ti oproštenje udijeli umilostivljen, u ime istoga Sina svojega Isusa Krista koji s tobom živi i kraljuje u vijeke vjekova. O. Amen.

Radno vrijeme župnog ureda Kalinovac za rad sa strankama u vezi crkvene administracije: iza Svetih misa radnim danom, ili po dogovoru. Nedjeljom, subotom, blagdanima župni ured ne ureduje.

ISPOVIJED: prije svake mise.

 Gospinu krunicu ovaj tjedan molimo prije misa. Krunice predvodi Marijina legija.

ZAHVALA: hvala svima koji doprinosite obiteljski i crkveni dar te zvonariju!

PRVOPRIČESNICI: vjeronauk u petak u 15.00

VJERONAUK ZA ODRASLE:  u četvrtak, svi ste dobrodošli. Župno pastoralno vijeće obavezno, to je pastoralni sastanak.

Poniznost

Najveći autoritet u Starom zavjetu svakako je Mojsije. Prema Knjizi Brojeva (12,1-8), sâm Bog svjedoči kako je Mojsije veći od svih proroka: jedini on može Božji lik gledati a Bog mu govori „iz usta u usta“. Pa ipak, jednoga su dana protiv njega ustali njegov brat Aron i sestra Mirjam. Govorili su: „Zar je samo Mojsiju govorio Gospodin? Zar i nama nije govorio?“ Međutim, Mojsije nije digao glas na njih i nije se pozvao na svoj autoritet. Kako to? Veli Knjiga Brojeva: „Mojsije je bio veoma skroman čovjek, najskromniji čovjek na zemlji.“ On, koji je pred Bogom bio najveći od svih proroka!

To je veličina istinski velikih ljudi. Skromni su. Znaju da je sve što imaju i sve što umiju čisti Božji dar. Svjesni su da se zbog toga ničim ne mogu hvastati, kao da bi to bilo njihovo vlastito. Sličan stav vidimo i u Pavla. Pozvan je za apostola, što je bila velika i izuzetna služba. Međutim, Pavao se nije zbog toga uzdizao. Veli: „Ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju. Ali milošću Božjom jesam što jesam“ (1 Kor 15,9-10). Na drugom mjestu veli kako se ne može hvaliti uzvišenim objavama i viđenjima koje je imao – jer su od Boga – nego se može „hvaliti“ samo svojim slabostima, jer su one u potpunosti samo njegove (usp. 2 Kor 12,5). Konačno, službena titula pape, najvećeg autoriteta u Crkvi jest: servus servorum Dei – sluga slugū Božjih. Istinski velikani su – ponizni. Konačno u Poslanici Filipljanima (2,6.8) jasno se kaže da je Isus Krist – iako pravi lik Božji – ponizio sam sebe postavši poslušan do smrti. I upravo je zato bio uzvišen.Zbog toga za kršćane poniznost nipošto nije izraz slabosti, nego, naprotiv, znak mudrosti i znak ljubavi prema bližnjima: svjesni smo da je sve ono dobro koje imamo i koje činimo zapravo od Boga, tako da nema ničega čime bismo se mogli hvaliti ili zbog čega bismo se mogli uzdizati iznad drugih. Zato nas kršćanska duhovnost uči da je oholost temelj svakoga grijeha, a poniznost preduvjet svetosti.I u bogoslužju nam je poniznost i važna i potrebna. Pogotovo kada su u pitanju propisi, odredbe i razumijevanje liturgijskih načela. Evo kako to može izgledati kada je, na primjer, u pitanju rasprava o slavljenju mise po izvanrednom („tridentskom“) obredu. Tko je u pravu: oni koji se zalažu za misno slavlje prema prethodnom obredu (koji je danas „izvanredan“) ili po sada važećem? Koplja se mogu lomiti. Rasprave mogu ići unedogled. Konačno, koji bi obred bio istinski katolički? Je li možda onaj kada je Pavao vjernicima „govorio“ i na koncu „razlomio kruh“ (usp. Dj 20,7-11), pri čemu su vrlo vjerojatno svi ležali za stolom, kako je onda bio običaj? Ili bi to bilo euharistijsko slavlje koje opisuje Justin oko 150. godine, kada je predstojnik (biskup) improvizirao euharistijsku molitvu? Je li najprimjerenije misno slavlje prema Misalu rimske kurije iz 1474. u kojem nije bilo podizanje kaleža? Ili bi najprimjerenije bilo slavlje prema Misalu Pija V. gdje je uvršteno Posljednje evanđelje koje je prije toga bila privatna molitva svećenika? Ili je možda ipak najbolje euharistijsko slavlje prema važećem Misalu u kojem nalazimo „novo i staro“? Slične žestoke rasprave mogu nastati oko pitanja pričesti na ruku, pričesti pod obje prilike, o mogućnosti da nezaređeni službenici dijele pričest, da za oltarom poslužuju i dječaci i djevojčice… Neki će čak inzistirati na nekim liturgijskim načelima kojih se ne drže ni same liturgijske knjige, kao što je to drevni običaj da se nedjeljom ne čini nikakav pokora, pa bi prema tome bilo neprimjereno klečati na nedjeljnoj misi.U svim ovim pitanjima valja jasno istaknuti da Crkva jednostavno ima pravo i dužnost uređivati svoje bogoslužje, kako je to od samih početaka neprestano i činila. Reforma Drugog vatikanskog sabora nije u tome nikakav izuzetak. Primjeren je onaj obred euharistijskog slavlja koji Crkva u određenom vremenu propisuje i čini. Ako bi se objektivno i moglo pokazati i dokazati da u važećem Misalu neka rješenja nisu sretno donesena (jer ni jedna reforma nije savršena!), to je i dalje liturgija Crkve, koja se ne bi smjela svojevoljno mijenjati, jer bi u tome slučaju to bila neka privatna liturgija, a ne liturgija Crkve. Dakle, potrebno je imati poniznosti i jednostavno prihvatiti ono što je određeno liturgijskim i inim uredbama. U svim je ovim pitanjima međutim najvažnije u poniznosti i ljubavi čuvati jedinstvo Crkve. Zato nije najvažnije dokazati onome drugome da nije u pravu. Tako nas uči i Isus. Prisjetimo se. On dopušta da je – ipak – u Starom zavjetu bio moguć po sebi loš običaj otpuštanja ženā, iako „u početku nije bilo tako“ (Mk 10,5). Isusu je bilo jasno da i istinu valja dozirati: „Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi“ (Iv 16,20). Slično i Pavao govori kako je u svome navještaju išao postupno, jer vjernici nisu odmah bili kadri shvatiti i prihvatiti puninu naviještanja, pa ih je u početku tek „mlijekom napajao“ (1 Kor 3,2). U Crkvi nije najvažnije „znati sva otajstva i sve spoznanje“, nego je puno važnija ljubav koja je „dobrostiva“ (usp. 1 Kor 13,2). Zato, prije nego što se dademo u velike raspre o pojedinim liturgijskim odredbama i običajima, dobro je podsjetiti se što Pavao govori o mesu žrtvovanom idolima. Naime, neki kršćani u Korintu koji su bili „slabi“, bili su uvjereni da je velik grijeh blagovati od mesa životinja koje su dijelom – kao žrtve pričesnice – prethodno bile žrtvovane poganskom božanstvu. Za Pavla je jasno: ti bogovi ne postoje, pa prema tome nema ni grijeha, ako kršćanin kupi to meso i blaguje ga. Međutim, zbog onih „slabih“, zaključuje Pavao, „ako jelo sablažnjava brata moga, ne, neću jesti mesa dovijeka da brata svoga ne sablaznim“ (1 Kor 8,13). Pavao pri tome jasno kaže: „U pogledu mesa žrtvovana idolima, znamo, svi posjedujemo znanje. Ali znanje nadima, a ljubav izgrađuje“ (1 Kor 1,8). Upravo to. Znanje nadima, a ljubav izgrađuje. Žestoke raspre i nadmetanja često ne proizlaze iz žudnje za istinom, nego iz potrebe za nadmetanjem i izdizanjem iznad drugih. A evo, Pavao koji je imao jasno znanje, nije inzistirao na svojoj pameti i na svome znanju. Bio je mudar i ponizan. Nije nastupao s visoka.

dr. sc. Zvonko Pažin

Radno vrijeme župnog ureda Kalinovac za rad sa strankama u vezi crkvene administracije: iza Svetih misa radnim danom, ili po dogovoru. Nedjeljom, subotom, blagdanima župni ured ne ureduje.

ISPOVIJED: prije svake mise. Gospinu krunicu ovaj tjedan molimo prije misa. Krunice predvodi Marijina legija.

ZAHVALA: hvala svima koji doprinosite obiteljski i crkveni dar te zvonariju!

PRVOPRIČESNICI: vjeronauk nemaju u Velikom tjednu i Uskrsnom tjednu

VELIKI ČETVRTAK: Getsemanska ura, nakon prijenosa Svetootajstva: kratko bdijenje (molitva krunice Božanskom milosrđu) prema Isusovoj molitvi u Getsemanskom vrtu nakon posljednje večere, a prije uhićenja te prema Isusovim riječima apostolima: „Ostanite ovdje i bdijte samnom!... Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom?“ Mt 26

Zbog epidemioloških mjera i preporuka procesije na Cvjetnicu i Uskrs neće se održati (već će biti svečani ulaz koji će učiniti svećenik i ministranti), na Veliki petak u obredima nema ljubljenja križa već naklon ili poklon, prilikom pohoda Božjem grobu na veliku subotu nema ljubljenja križa. Na Veliki četvrtak nema obreda pranja nogu.

Cvjetnica – Nedjelja Muke Gospodnje

Znamo kako se to događa da masa prvo nekoga kuje u zvijezde, a onda ga prezre. Tako su oni isti ljudi koji su Isusu klicali Hosana! nakon nekoliko dana zdušno urlali: Raspni ga! I nije se lako u histeričnoj i krvožednoj masi othrvati niskim porivima zlobe i mržnje koja traži krv. I evo, u tom ozračju mržnje osvetoljubivosti, licemjerja i nemilosti, neke osobe ustrajavaju u zahvalnosti i ljubavi. Njihov svijetli lik htjeli bismo danas na poseban način staviti pred naše oči.Prvi je lik ona žena koja je Isusu pomazala noge. U kući čovjeka koga su zvali Šimun Gubavac Isus je za stolom, odnosno leži za stolom, kako je onda bio običaj pri blagovanju. I evo, dolazi žena. U rukama nosi posudicu skupocjene pomasti koja je koštala oko 300 denara – a bila je to godišnja plaća jednog nadničara! – razbija posudicu i izlijeva pomast na Isusovu glavu. Svi su je prijekorne gledali. Neki su mislili da je vjerojatno velika grešnica, koja na takav način želi zadobiti Isusovu milost, drugi su je u sebi optuživali da je rasipnica. Tristo denara je silan novac! Još k tome, na nju su se otresali i Isusovi najbliži pratioci: mogao se novac od prodane pomasti podijeliti siromasima! Nitko od sustolnika nije podržavao to što je ona učinila.Međutim, žena je bila ustrajna. Učinila je što je naumila. Bog zna koji je bio povod tome njezinu činu, ali razlog sigurno znamo: ljubav prema Isusu. A kad je ljubav u pitanju, ne gleda se na zemaljsku cijenu. Evo i nama te žene pred očima. Isus ju je pohvalio. Nije ona ni znala da ga je pomazala za ukop. I još je Isus dometnuo da će se o toj ženi pripovijedati svuda gdje se bude evanđelje naviještalo. To i mi danas činimo.Braćo i sestre, u ljubavi i u vjeri nema uvijek samo razumskih rješenja, nema hladne računice. Kao što nismo proračunati kada su u pitanju naša djeca, tako i čovjek koji vjeruje u Boga i ljubi ga nije proračunat. Evo: Bog nas poziva na čestit život. Poziva nas na molitvu. Poziva nas da živimo po zakonu evanđelja, a ne po zakonu ovoga svijeta. Takvi želimo onda i biti. Možda će kimati glavom nad nama i govoriti da smo po stare dane postali pobožnjakovići. Unatoč svijetu, unatoč gomili, unatoč podsmijehu i čuđenju, mi svoje činimo. Predano, sa zanosom. Baš kao ova hrabra i sveta žena. Jer, znamo kome smo povjerovali.

ŽUPNE OBAVIJESTI:

Radno vrijeme župnog ureda Kalinovac za rad sa strankama u vezi crkvene administracije: iza Svetih misa radnim danom, ili po dogovoru. Nedjeljom, subotom, blagdanima župni ured ne ureduje.

ISPOVIJED: prije svake mise

Gospinu krunicu ovaj tjedan molimo prije misa. Krunice predvodi Marijina legija.

POBOŽNOST KRIŽNOG PUTA: u petak i nedjelju predvode molitvene zajednice.

ŽUPNI CARITAS: svi koji želite možete kroz korizmu u crkvu donjeti neke namirnice od kojih će članovi Caritasa složiti pakete i podijeliti bolesnima i siromašnima. Zadnji dan prikupljanja je 5.korizmena nedjelja.

POHOD BOLESNICIMA: prijavite svoje bolesnike za ispovijed i pričest te bolesničko pomazanje. Pohodit ćemo ih 24.03.2021., srijeda, od 08.00 sati.

ZAHVALA: hvala svima koji doprinosite obiteljski i crkveni dar te zvonariju!

PRVOPRIČESNICI: vjeronauk nemaju u Velikom tjednu i Uskrsnom tjednu

Služiti Isusu – razmišljanje uz 5. korizmenu nedjelju (B)

U nizu tema o kojima razmišljamo ovih korizmenih nedjelja današnje Evanđelje (Iv 12, 20-33) na poseban način ocrtava profil Isusova učenika ističući pri tome potrebu da istinski učenik treba služiti Isusu. O tome svjedoče vrlo jasne Isusove riječi kojima poziva učenike da idu za njim: Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. Ovakva izjava je vrlo neobična, te zahtijeva podrobnije tumačenje. Po svoj prilici Isus je uočio određenu nepravilnost kod svojih učenika. Za pretpostaviti je da su prema njemu bili blagonakloni, spremni biti na raspolaganju i služiti mu, no imali su velike rezerve prema nekim njegovim riječima i stavovima, to jest nisu ga slijedili potpuno i cjelovito, već prema svome ljudskom nahođenju.

Ali kad Isus očekuje da onaj koji mu želi služiti ide za njim, onda ne misli samo na izvanjsko hodanje, već na duhovno nasljedovanje. Ići za njim ne znači biti mu u pratnji ili eventualno slijediti trag njegovih stopa od mjesta do mjesta, već znači ići za njim u duhovnome smislu. Očito su mnogi učenici izražavali spremnost služiti mu, pri čemu su mu stavljali na raspolaganje svoja zemaljska dobra, napose jelo i gostoprimstvo. Znali su mu reći da će ići za njim kamo god krene, no sve to je bilo nedovoljno u odnosu na ono što je on mislio kad ih je pozivao da dođu za njim. Jer on je znao da je mnogo važnije da ga nasljeduju, nego da ga samo izvanjski slijede. Mnogi su ga uvažavali kao posebnog učitelja, velikog proroka, moćnoga čudotvorca, te su mu u tom duhu iskazivali poštovanje. Čak su ga podupirali u vršenju poslanja, ali je on znao da postoji i jedna druga razina, mnogo važnija i uzvišenija.

Doista, više od svih izvanjskih djela i počasti koje su mu mogli iskazati bilo je to da ga nasljeduju vlastitim životom. I to na način da budu spremni iz dana u dan umirati, pa čak i život dati za svoja uvjerenja. Jer ići za njim značilo je ići u smrt, putem i logikom pšeničnoga zrna, kako on sam reče, označujući put umiranja istinskim putom života. Upravo zato je mnogima bilo lakše služiti mu izvana nego ići za njim.

Slično možemo uočiti i danas, ne samo za mnoge mlake kršćane koji su daleko od Krista, već i za nas koji smo mu bliže jer svakodnevno s njime komuniciramo i nedjeljom sudjelujemo na svetoj misi. Početo mu, naime, služimo vršeći određene zadaće koje su nam naredili drugi ili smo ih odredili samima sebi, ali smo daleko od toga da ga slijedimo vjerno i dosljedno savršenim predanjem kako nas je sam učio. Mnogi od nas su možda i ove korizme odlučili napraviti neku pokoru ili žrtvu u ime toga što su vjernici, ali nam se stegne srce od pomisli da napravimo pokoji korak više u hodu za njim. Kad vidimo koliko toga bismo imali još učiniti u svome životu na vlastitoj duhovnoj izgradnji i cjelovitijoj vjernosti, zastane nam dah. Bez daljnjega, lakše je nešto odrediti u njegovo ime i potom nastaviti mirno živjeti kao da se ništa nije dogodilo, nego ići za njim suobličujući mu se duhovno. Lakše je ispuniti neku vjersku odredbu ili pohađati obred, nego prihvatiti njegovo umiranje u svome tijelu iz dana u dan. Jednostavnije je izdvojiti neku svotu novca za Isusa, te potom nastaviti slijediti ga izdaleka kao da se nas ništa osobno ne tiče, nego ići za njim izlažući se nerazumijevanju i odbacivanju u društvu, ili pak strepeći da će netko dignuti ruku na te.

Upravo zato je Isus i izgovorio ove riječi da pokaže koliko je važnije od svega vjerno ići nasljedujući njega, nego usputno ili samo izvanjski sudjelovati u njegovu poslanju. Zato pravo služenje kojim se može očitovati Kristov učenik jest upravo služenje vjernim životom, a ne samo zadovoljavanjem izvanjskih formi. Samo tako i onaj koji služi Isusu može imati istu sudbinu i istu nagradu, kako reče sam Gospodin: I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac. Ove riječi izgovorene sa svom ozbiljnošću potrebno je tako i prihvaćati, napose u korizmenom vremenu kad se trudimo intenzivnije ići za Isusom u stvarnom duhovnom smislu slijedeći ga svojim životom. Korizma je kao škola križa i umiranja i vrijeme intenzivnog uhodavanja u Kristov život, te stoga iskoristimo Gospodinov poziv i nastojmo mu služiti vlastitim životom, to jest nasljedujući ga i usvajajući sve čemu nas je učio. Budimo mu vjerni kako bismo kao preporođeni ljudi koji dijele njegovu sudbinu mogli u potpunosti biti s njime, te potom primiti i nagradu života vječnoga iz Očeve ruke.

ŽUPNE OBAVIJESTI:

Radno vrijeme župnog ureda Kalinovac za rad sa strankama u vezi crkvene administracije: iza Svetih misa radnim danom, ili po dogovoru. Nedjeljom, subotom, blagdanima župni ured ne ureduje.

ISPOVIJED: prije svake mise

Gospinu krunicu ovaj tjedan molimo prije misa. U nedjelju prije mise u 8.00 molimo krunicu Božanskog milosrđa. Krunice predvodi Marijina legija.

POBOŽNOST KRIŽNOG PUTA: u petak i nedjelju predvode zborovi i mladež.

ŽUPNI CARITAS: svi koji želite možete kroz korizmu u crkvu donjeti neke namirnice od kojih će članovi Caritasa složiti pakete i podijeliti bolesnima i siromašnima. Zadnji dan prikupljanja je 5.korizmena nedjelja.

POHOD BOLESNICIMA: prijavite svoje bolesnike za ispovijed i pričest te bolesničko pomazanje. Pohodit ćemo ih 24.03.2021., srijeda, od 08.00 sati.

Moliti u svakodnevnom životu

Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 10. veljače 2021. Biblijsko čitanje: Kol 3, 16-17

Draga braćo i sestre, dobar dan! U prethodnoj smo katehezi vidjeli kako je kršćanska molitva „usidrena“ u liturgiji. Danas ćemo pokazati kako se iz liturgije uvijek iznova vraća svakodnevnom životu: na ulice, u urede, u sredstva javnog prijevoza… I tamo se nastavlja dijalog s Bogom: onaj koji moli je nalik zaljubljenom čovjeku koji voljenu osobu uvijek nosi u svom srcu, ma gdje da se nalazio.Naime, sve se unosi u taj dijalog s Bogom: svaka radost postaje razlogom hvale, svaka kušnja je prigoda da se zamoli pomoć. Molitva je uvijek živa u životu, kao žeravica, pa i kad ne govore usta nego srce. Svaka misao, premda naizgled „profana“, može biti prožeta molitvom. I u čovjekovu intelektu ima jedan molitveni vid; to je naime prozor koji gleda na otajstvo: osvijetli ono malo koraka koji su pred nama, a zatim se otvara cjelokupnoj stvarnosti, toj zbilji koja mu prethodi i nadvisuje ga. To otajstvo ne izaziva u nama nemir ili tjeskobu, to ne: poznavanje Krista daje nam vjeru da tamo gdje naše tjelesne i oči našega duha ne mogu vidjeti nije ništavilo, nego beskrajna milost. Kršćanska milost ulijeva u ljudsko srce nepobjedivu nadu: što god da iskusili na svom životnom putu, Božja ljubav može to okrenuti na dobro.

U Katekizmu se u vezi s tim kaže: „U određenim trenucima učimo moliti slušajući Riječ Gospodnju i sudjelujući u njegovu vazmenom otajstvu; ali u svako vrijeme, u zgodama i nezgodama svakoga dana, daje nam se njegov Duh da nam nadahne molitvu. […] vrijeme je u Očevim rukama; susrećemo ga u sadašnjem času, ne jučer ni sutra, već danas“ (br. 2659). Danas susrećem Boga, susret uvijek biva danas.

Nema drugog divnog dana osim ovog današnjeg koji živimo. Ljudi koji žive misleći stalno na budućnost: „Ma, sutra će biti bolje…“, ali ne prihvaćaju sadašnjost kako dolazi, to su ljudi koji žive u mašti, ne umiju prihvatiti tu konkretnost zbilje. A ta današnjica je stvarna, to danas je konkretno. I molitva se događa u današnjici. Isus nam dolazi ususret danas, tom danas koji živimo. Molitva je ta koja pretvara to danas u milost, ili bolje, preobražava nas same: kroti srdžbu, podupire ljubav, umnaža radost, ulijeva snagu praštanja. U nekom trenutku će nam se činiti da nismo mi ti koji živimo, nego da milost živi i djeluje u nama po molitvi. Pa i kad nas obuzme srdžba, nezadovoljstvo, koji nas vode do ogorčenosti. Zaustavimo se i kažimo Gospodinu: „Gdje si? I kamo ja idem?“ A Gospodin je tamo, Gospodin će nam dati pravu riječ, savjet kako ići naprijed bez tog gorkog okusa negativnosti. Zato što je molitva uvijek – da upotrijebim jedan svjetovan izraz – pozitivna. Uvijek. Nosi te naprijed. Svaki dan koji započinje, ako je prihvaćen u molitvi, praćen je hrabrošću, tako da problemi s kojima se trebamo uhvatiti u koštac nisu više prepreke našoj sreći, nego vapaji Bogu, prigoda za naš susret s njim. A kad nekoga na njegovu putu prati Gospodin osjeća se hrabrijim, slobodnijim pa i sretnijim.Molimo, dakle, uvijek za sve i svakoga, pa i za neprijatelje. Isus nam je savjetovao ovo: „Molite za neprijatelje“. Molimo za naše drage, ali i za one koje ne poznajemo; molimo čak i za naše neprijatelje, kao što rekoh, kako nas Sveto pismo često poziva činiti. Molitva čini srce spremnim za preobilnu ljubav. Molimo nadasve za nesretne osobe, za one koji plaču u samoći i izgubili su nadu da za njih još postoji toplina ljubavi. Molitva čini čuda; a siromašni tada naslućuju, po Božjoj milosti, da je, i u toj bijedi u kojoj grcaju, molitva nekog kršćanina uprisutnila Isusovu samilost: On je, naime, s velikom nježnošću gledao umorno i mnoštvo izgubljeno kao ovce bez pastira (usp. Mk 6, 34). Gospodin je – ne zaboravimo to – Gospodin pun samilosti, bliskosti, nježnosti: te tri riječi nikada se ne smije zaboraviti. Zato što je to Gospodinov stil: samilost, bliskost, nježnost.

Molitva nam pomaže ljubiti druge, usprkos njihovim pogreškama i njihovim grijesima. Osoba je uvijek važnija od njezinih djela, a Isus nije osudio svijet nego ga je spasio. Nije nimalo lijep život onih osoba koje uvijek druge osuđuju, koji se uvijek postavljaju za suce i tužitelje: to je ružan, nesretan život. Isus je došao spasiti nas: otvori svoje srce, opraštaj, opravdavaj druge, imaj razumijevanja, i ti budi bliz drugima, budi suosjećajan, imaj, kao Isus, nježnosti. Treba voljeti sve i svakog, spominjući se, u molitvi, da smo svi, baš svi grešnici i istodobno da nas Bog ljubi svakog ponaosob. Ljubeći tako ovaj svijet, ljubeći ga s nježnošću, otkrit ćemo da svaki dan i svaka stvar nosi u sebi djeličak Božjeg otajstva.

U Katekizmu također piše: „Moliti unutar događanja svakoga dana i svakog časa, jedna je od tajni Kraljevstva objavljenih ‘malenima’, slugama Kristovim, siromasima blaženstava. Dostojno je i pravedno moliti da dolazak Kraljevstva pravednosti i mira utječe na tijek povijesti, no također je važno molitvom ‘umijesiti’ svakidašnje male stvari. Svi oblici molitve mogu biti kvasac s kojim Gospodin uspoređuje Kraljevstvo“ (br. 2660).

Čovjek – osoba, muškarac i žena – je kao dah, kao vlat trave (usp. Ps 144,4; 103, 15). Filozof Pascal je pisao: „Sav svijet da se naoruža i protiv njega uroti satrt ga ne može, a ipak malo pare, kap vode dovoljni su da ga se ubije“ [1]. Mi smo krhka bića, ali znamo moliti: to je naša najveća vrijednost, to je ujedno i naša snaga. Samo hrabro! Moliti u svakom trenutku, u svakoj situaciji, jer Gospodin je blizu. A kad je molitva po Isusovu srcu, čini čuda.

Ž

D

Ž