…i bi riječ nekada davno…I bi riječ moćnija od mača! I Isus svojim apostolima reče - Idite i širite Božju riječ! Usmenom predajom. Širite Božju riječ u crkvi. U gori. Na livadi. Pokraj rijeke. Ljubite jedni druge. I ljubite sav narod. Sestru i brata. Neka naša i Njegova riječ od danas bude još jača, da bi mogla doprijeti do izgubljenih i žalosnih srca…Svih onih, koji vjeruju. I ne vjeruju. Koji pate u samoći i nemaju nade. Koji ne nađoše u sebi hrabrost za ljubav. Koji su bolesni i zaboravljeni. Cijela naša župna zajednica sv. Luke Evanđeliste…I bi riječ…Iz srca naših apostola.
 
Apostoli Božje riječi od danas uvijek će biti tu negdje. Među vama. Čitajte naše priloge. Vjerujte. I šaljite nam svoje radove. Promišljanja o Bogu. Pjesme. Doživljaje s hodočašća. Neku po vama zanimljivost. Uključite se u rad župe. Budite dio nas. Zašto ne? I nemojte se bojati. Ovo je jedno tako lijepo putovanje na koje krećemo od danas. Uz Božju pomoć i blagoslov pastira naše župe, pr. Mladena Gorupića.
 
Možete slati svoju riječ (priloge) na mail: 
nenad.erdelec@gmail.com
suncica.oresic@hotmail.com
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   18.5. 2020.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić
                                       Poteci slovo, s izvora milosrđa…

…s izvora milosrđa…

Poteci slovo. U riječi dom svoj nađi. U riječi što liječi. Sve. Naše boli. Razočaranja. Samoću. Tihu patnju. Suze što vire iz očiju. Samo što ne kanu. Niz obraze ledene, ne dam im da krenu…

Uvijek neka riječ s izvora milosrđa ohrabri našu dušu. I to u pravi čas. Bar nam se tako čini. A zar to nije Božja volja? Zar to nije providnost i snaga vjere? Vjere, što je duboko u nama. Ni ne slutimo da živimo s njom. Samo sklapamo ruke i molimo. Molimo. Bez puno razmišljanja. Bez odmaka od svijeta u kojem se nalazimo. Moramo znati osjetiti, da je Isus dragi naš izvor milosrđa…

Uvijek Mu moramo biti blizu. A on će nas tada voljeti još više. Učinimo neko dobro djelo svaki dan. Makar nam je to tako teško. I strano. I ne snalazimo se u tome. Kako ljubiti druge? Zašto ljubiti druge? Teško je. Ja znam. Teško je mijenjati sebe i govoriti istinu…

Napijmo se vode. Žive vode. Budimo slovo. Pa potecimo veselo, s izvora milosrđa…

 
                                       Svibanj mi zelen, u molitvi bi…

Majko naša. Kraljice neba.

Majko mila. Majko ljubljena.

Svibanj mi zelen, u molitvi bi…

Na svakom cvijetu kruna je tvoja. U stotinu boja, pogled je tvoj. I tako mio. I tako blag. Od krunice zrno, u rosi trag…

Duša mi plače. A tijelo se lomi. Kad put mi kaže, zvono što zvoni…

U njemu ja sam. Kraj njega ja sam. Zvon mi srca, bi tako glasan. Neću ga kriti. S njim ću ja mrijeti. I živjeti život, tiho, u sjeti…

Majko moja. Majko nade!

Majko strpljiva. I za me jedina.

Tebi se utječu svi nemirni sni. Kad svibanj mi zelen, u molitvi bi…

                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   5.5. 2020.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić
Ne možeš me, ne voljeti Bože…
 

Ne možeš me, ne voljeti Bože. Ne biti mi blizu. Riječima utjehe. Riječima, što mi liječe srce ranjeno. Osjećam te kraj sebe. Duša mi kliče, a tijelo se iznova rađa. Ja znam. Sigurno znam. Srce mi evo, ispuni prevelika dobrota tvoja. Izliječi ga, od zavisti. Od mržnje i grješnih misli. I sumnje u Tebe…

U smiraj dana, sunce svoj put nađe. Neka ga. Neka počiva u miru. A ja ću se iznova nadati i vjerovati, da će se sutra ponovo roditi za mene…

Obasjat će me dobrotom svojom. Makar toga nisam vrijedna. Oprosti mi, Bože. Ako ne nađoh pravi put, da Te mogu voljeti i slaviti. I ne prepoznah tvoj lik u drugim ljudima. U svakom cvijetu. U zelenoj travi. Ti si tako dobar i milostiv.

Ne možeš me, ne voljeti Bože…

 
 
Evo kapi iz davnina
Evo kapi iz davnina.
Svetog Duha, Oca, Sina.
Ja u kiši nju sam našla.
U starine, kad sam zašla.
 
Stara mati pokraj peći.
U srcu joj hladna zima.
A u suzi riječ joj svaka

- Drago moje, Boga ima.

 
- Da Ga nije već bi davno,
u nebesa pošla gore.
Još težačke ruke moje,
s djedovinom nek' se bore.
 
- Prema nebu tužno gledam.
Prema nebu što ga slavim.
U Majčicu Božju, milu.
Prema svojoj rijeci Dravi.
Evo kapi, iz davnina…
 
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   19.4. 2020.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić

                                                            Uzorane brazde

Uzorane brazde na blijedu licu se množe.

I lijevo. I desno. Bijeg iz vlastite kože.

A rijeka misli, sve glasnije zbori!

Dobro i zlo, u srcu se bori!

Samo tišina zasipa brijeg bijelim zvijezdama.

Trag još ostaje na nježnoj duši.

I stope, kojima vjerno Isusa pratiš…

Uzorane brazde nitko sam ne bira.

Još ranjena duša rosu ljubi, kapima mira.

I gleda u nebo. Pred sam kraj…

U smiraj dana. Uzorane brazde…

 

                                               Tražim te, u boji novih lijeha…

Tražim Te Isuse…

U baršunu nestajem. U baršunu se skrivam. I osjećam veliku radost, u boji novih lijeha. U svakom novom cvijetu, Tvoja je prisutnost.

I mir se širi. Cvijet u zelen glavu spušta. Tako sigurno. Tako odlučno. Zato što vjeruje, Tebi. I zna da će Te u barem jednoj lijehi naći. Zna da ćeš ga štititi i kada stane venuti…jednoga dana…Umrijet će. Na tvojim rukama. U tišini…

U tišini će jednoga dana ponovno dići glavu. Omotan bijelom zorom. Na udaru hladnih vjetrova, što nose sve pred sobom. I njegove latice. I njegove molitve…ali vjeru ne…

Prepustio se…Tebi. Vodiš ga. I ljubiš. I miluješ, riječima. Ne ču ih on nikada do tada. Pa stane maštati o tome, da život bude vječno proljeće…Da život bude sve što do sad nije bio.

U boji novih lijeha…Tražim te, Isuse.

                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   9.4. 2020.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić
 

                                        Dijelim se na sjever i jug

                                                                                    

Dijelim se. I svijet spoznajem. Nekako drugačije. U stihu poete. U boji očiju. U najdubljem osjećaju…nose me valovi sumnje i samoće…

Dijelim se, na sjever i jug. I ne znam kako ću. I zašto biram stranu? Grčevito stišćem ruke, promrzle na buri, jačoj od osjećaja praznine i teška života. Ne uzimam suze tek tako. One sigurno nešto znače. One prebiru po mojoj duši.

Od sjevera dolaze ledene riječi. I nastanjuju se u meni. Od sjevera dolazi neizvjesnost, sumnja i strah. Praznina. I svakim novim danom, križ novi. Nosim ga. I ne nosim. Bježim od njega. U bunilu moleći za sebe i za druge…

Na jug!

Tamo je bolje. Tamo ću pobjeći! Sakriti se od zla i nemoći. Tamo će me ljudi voljeti. Njihova će srca biti topla i meka. I ljubav mi neće nedostajati. Moje misli su već tamo. Na jug! Moram poći na…I evo me tamo. Okružena lažnim osjećajima. Usiljenim smijehom. Visokim stijenama. Utapam se u laži. Očajnim glasom dozivam…

Sjever!

Tamo se želim vratiti. I pronaći negdje na raskrižju oprost od Boga, što se dijelim, na sjever i jug…

 

                                               Pune grane smijeha

 

Vesele se. Baš to žele.

Pune grane smijeha…

Cvijetom nanizane.

Bijelim omotane.

U miru se skupljaju.

U miru se ljube.

Pune grane smijeha!

Kao zrnom tkane.

I molitvom dane.

Ja ih sanjam.

Ja im pjevam.

Baš su Božje djelo.

Radost i trenutak.

Sad za tihi kutak.

Srca našeg samo…

U kojem će ostati.

U kojem će postati.

Ako nisu još do sada…

Pune grane smijeha…

 

                                                      Moja mala molitva

 

Moja mala molitva,

ne prati red riječi.

Sve mi misli šalje,

rođene u sreći.

 

I vodi me putem,

kamo nisam smjela.

U plavetna polja,

zemlju dobrih djela.

 

Tamo gdje su ljudi,

svi jednaki Bogu.

U bogatstvu duha,

gdje živjeti mogu.

 

Moja mala molitva,

svakom suze briše.

Govori da sunce,

stiže poslije kiše.

 

Da se uvijek svakom,

dobro dobrim vrati.

I ljepota duše,

riječima pozlati.

 

Moja mala molitva,

prekrižit me zna.

Od umora kada,

kraj nje, zaspim ja.

Ovom malom molitvom, punom nade za sve nas. I osjećajem da je Bog uvijek tu. Da nas želi vidjeti sretne i vesele. Zato što nas jako voli. Sve prolazi, samo iskrena ljubav ostaje. Nju moramo moći dati jedni drugima. Jedino tako ćemo Uskrsnuti i mi…s nadom u bolje sutra i bolji svijet. SRETAN USKRS žele vam Apostoli Božje riječi!

                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   31.3. 2020.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić

                                                                Ostati bez ičega…

Ne može se ostati bez ičega, ako riječ Isusa, hrani dušu tvoju. Ja vjerujem. I vjerujem! Nogom bosom preko trnja i kamenja, bez ozljeda. Bez ožiljka…Što po tijelu. Što po duši. Ja vjerujem…

Gle nas samo, u suzama. I u strahu svak za svoje. Nježna bića, djeca naša. Naši stari, otac, majka…

Gdje god bili, tu su s nama. Isto nebo, danas dijele. A na njemu smjenjuju se, tama, zvijezde i put nade…

Što će biti? Kako? Zašto? Zar te riječi srce liječe? Ne pitajte! Ne strepite! Bit će bolje! Bog nas voli. Svi smo njemu djeca draga. On je s nama kad je teško, da nam vjeru opet vrati.

Zajedno, pobijedimo kušnje. Ja znam da MI to možemo! I vjerujem…

Kad nam duša za molitvom vapi, ne može se ostati, bez ičega…

 

                                                             …ko' narcis, žeđam…

…žeđa duša moja…Kraj ove ljepote, što se rađa bez ijedna slova. Iz ruku mi izmiče! Ne da se ljubiti! Mirisati! Grijeh na mojim rukama , ne prihvati na sebe…

Ko' narcis žeđam. Eh, da mi je barem sjena njegova biti, u tom domu zelenog mira. Eh, da mi je molitvom vjere uzvratiti. I biti bolja prema njegovoj nježnoj duši. Toj nježnoj duši, što sam Bog stvori. I istinu i pravdu, u oazu livade stavi…

- Ima li negdje takve ljepote? Čujem, neki se pitaju.

- Ima li? - pitam se i ja isto. U samu zoru, a usta mi suha.

…ko' narcis, žeđam…

 
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   26.3. 2020.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić

                                                                      …u ime ljubavi…

Kako bi Vam se danas obratili Apostoli Božje riječi? I kako bi došli do vaših srca i bar malo Vas utješili? Obrisali Vam suze…Odagnali strah i neizvjesnost. Bili najbolji prijatelji. Kako?

Ja mislim, da ćemo na prvo mjesto staviti LJUBAV. Ljubav koju nismo baš poznavali. I nismo je znali čuvati kao najveće blago u životu svih nas. Dobro znamo da smo svi samo ljudi. Nismo sveci i nismo Božanstva! I griješimo! Od jutra do sutra! Čim se probudimo. Cijeli dan. I kada želimo spustiti umornu glavu na jastuk, opet griješimo…Mislima. Djelima i riječima.

- Kakvi smo mi ljudi? - pitam se iz dana u dan.

Nedavno sam srela jednog čovjeka, do jučer beskućnika. I on me fascinirao svojim dobrim srcem i svojim načinom razmišljanja. Poimanjem života i definicijom sreće. Ljubavi prema drugima. I on mi reče

- Ljudi su najsretniji kada broje svoje kuće, vikendice, aute…A ja sam najsretniji kada brojim zagrljaje i poljupce. I kada dijelim sa svima ljubav i sreću.

Htjela bih da svi razmislite o njegovim riječima. Što je najvažnije, tom čovjeku, do jučer beskućniku? Što? I zašto je on tako sretan? On zasigurno nikada neće izgubiti poljupce i zagrljaje, a MI?

Sve. Sve možemo izgubiti za samo nekoliko minuta…Potres, razrušene kuće i crkve, bolest.

Sve će to proći i sve će se obnoviti. A mi? Što ćemo? Hoćemo li izgubiti jedni druge? Radi grubih riječi, neopraštanja, ljubomore, zavisti? Zato što si ne želimo opraštati, sve će nas pobijediti mržnja. Da. To je tako gruba riječ. Mogu reći i žalosna…

Samo velika ljubav u nama, koju nesebično želimo dijeliti, može pobijediti zlo! I kada konačno otvorimo naša kamena srca, otvorit će se i naše premile crkve. A ja sam sigurna da će opet zapjevati crkveni zbor sv. Luke Evanđeliste kao nikada do tada…Nadahnut Duhom Svetim …u ime ljubavi…

 

                                                          Ljubim te, neprijatelju moj…

Svijet od žalosti. Svijet od nemira! To sve! I od suza, dan većinom tkan! Sve si to ti, neprijatelju moj…I ti si nemirno more, što utapaš svaku moju nadu i želju. I vučeš me sa sobom u dubine. Rado mi na uho šapućeš, laži. Tako male i slatke. Ah. Tko ti ne bi vjerovao? A ja znam. Sigurno znam. Da u tebi ljubavi i čistoće nema. Nema niti duše. Ni milosrđa. Ne voliš ti nikoga neprijatelju moj…

Zatvaraš mi kuću. U njoj svoju pobjedu slaviš. Sam. No, gledaju te Sveci. Gleda te Isus. Gleda te Marija. I Bog sam…

Otvorit ćeš ta vrata, vjeruj mi. I to radi beskrajne ljubavi što u meni ne mre…I zazvonit će sva zvona, u radosti i veselju. A ti ćeš se slomiti i više se nikada nećeš vratiti u moj dom.!

Pogledom poprijekim. Licem nalik na zvijer. I dalje ćeš me razapinjati na križ. Smijući se mojoj patnji i boli! No, ja ću ti tiho reći…

- Ljubim te, neprijatelju moj…

                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   18.3. 2020.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić
                                                                  …lijepo sanjaj…
Ti zazivaš noćas, Njegovo ime.
Pred očima tvojim, san ti mre…
Od svega ti samo, ostale zime.
A bio si siguran, da imaš sve.
 
Iz dubokih voda, molitva živa.
Pod teretom grijeha, zagrljaj stran.
Ti zazivaš noćas, Njegovo ime!
U srcu novi, još tražiš dan.
 
Isus će noćas, riječima nade,
Pokrit te nježno, donijet ti mir.
Samo ga zovi. U san ga zovi.
I kraj njega…lijepo sanjaj…
               Nostalgijo, tako bolna i lijepa, pod teretom križa…
Lepršava i još živa, moja sjećanja na majku i oca. Kao da su još tu, sa mnom. I sad ćemo zajedno sjesti za stol, pa će me koriti uz smiješak. Majka će poslije ručka sklopiti ruke i moliti krunicu. A otac će zadrijemati na svojem omiljenom mjestu.
- Majko! - više ništa nije isto kao prije, viknem ja u suzama na njezinu grobu.
- Majko! Ja bih rado legao kraj tebe! - opet ću ja, pod teretom križa.
- Dobar dan ti mili čovječe! - netko vikne iza mene, a ja stanem bježati.
- Nisam ja onaj, na kojeg misliš…
- Ti si moja savjest!?
- Što ti misliš, kakav je onaj čovjek tko napusti majku i oca svojega? Kakav križ on sada nosi?
- Hoće li mi Bog moći oprostiti? - upitam ga ja u strahu.
- Što ti misliš? - drugi put me upita.
- Neće mi nikada oprostiti! - viknem i iznova obrišem suze.
- Bog tebe voli. I oprostit će ti. Ali nostalgija za prošlim, sretnim vremenima u rodnoj kući, bit će ti vječno u srcu. I krivnja koju osjećaš, bit će tvoj križ, zauvijek…
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   3.3. 2020.
                                                                                                                                  Sunčica Orešić
                                                                  …i bi jedan čovjek…

I bi jedan čovjek, koji se preko noći pretvori u nekoga, kojeg do jučer nije poznavao.

- Sav sam se pretvorio u glumu! - vikne on tako sretno i razdragano, zato što drugoga načina za živjeti i postojati ne nađe.

Njegove ruke. Njegove noge. Lice. Oči. Čitavo tijelo bi, jedna velika glumačka atrakcija. I sve je druge zabavljao, a najviše sebe. Tako mu je život bio lijep i ugodan. Ali, jedan njegov neprijatelj je vrebao iza svakog ugla…

Ogledalo!

Ogledalo duše. Ogledalo srca. Istina. Čistoća. Sve se moglo vidjeti u ogledalu. Zato ga taj čovjek uvijek izbjegavao. Ali, gdje god se okrenuo, evo ogledala opet ispred njega!

Pobjegne taj čovjek u crkvu, u nadi da će se tamo sakriti. I bi njegovo tijelo u crkvi! Ali njegova duša ne!

- Striček! Zašto plačeš? - upita ga iznenada jedno malo dijete.

- Ne plačem! Ja samo glumim da plačem! - vikne on ljutito gledajući u to dijete.

- Evo. Dat ću ti jedan bombon. Majka mi je dala kada sam krenuo u školu. Ja ću ga rado tebi pokloniti.

- Baš ti hvala! - veli čovjek i pruži ruku prema bombonu.

Malo dijete mu na dlan stavi samo omot od bombona. A čovjek se zbuni i posrami.

- A gdje je bombon?- upita tiho on dijete koje se smješkalo.

- Nema ga! Ja sam ga pojeo! I glumio sam, da ću ti ga dati…

                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   24.2.2020.
                                                                                                                                   Sunčica Orešić
…što nose ga vjetrovi…
Kao prah, što nose ga vjetrovi. Kao ime. Kao postojanje. Čega? Je li to postojanje ljubavi? Ili mržnje? Zla!
„Ja“ – Kao sam sebi lijep i pametan.
„On“ – Kao nešto što ne može biti bolje od mene.

„On“! Moj prijatelj i brat! Kojeg tako lažno ljubim…

Postiti od laži, prijevare i zlobnoga srca. Tako nam valja postiti. I promišljati u samoći. Najviše o sebi. O svojim djelima. Obriši čovječe suzu drugome, pa tek sebi! Ovih četrdeset dana…barem jedan dan budi istinski prah što ga nose dobri vjetrovi…
Što li maslina rodi ovog ljeta?
Ti, maslino nama tako sveta!
Od tebe pepeo nasta!
Od tebe kajanje, pokora i poniznost…
…u vijeke…

                                                                                Budite narod koji moli i vjeruje. Budite prah,

                                                                                što ga nose vjetrovi ljubavi i nade…
 
                                                ----------------------------------------------------
 
                                                                                                                                   21.2.2020.
                                                                                                                                   Sunčica Orešić
Vrati se…
Vrati Božjoj kući.
Nakon puno dana,
godina i sjete…
Vrati se.
Ti si, Božje dijete.
I na grudi svoje,
nježno ruku stavi.
Vječno dragog Boga,
cijelim srcem slavi.
Dodirni mu ruke.
Njemu se obrati.
On će s tobom vjeruj,
vječno putovati…
A križ što ti dade,
teške dane broji.
I crven i crni!
Nada je u boji!
Vrati se…
Vrati Božjoj kući,
nakon puno dana,
tamom putujući…
                                                ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   20.2.2020.
                                                                                                                                   Sunčica Orešić
V mešnoj opravi
I dol. I breg.
Biser vu travi.
Veselo jeden,
ftiček se javi.
 
V cirkvu se ide. Boga se slavi.
Baš kak se patri. V mešnoj opravi.
 
I dol. I breg.
Zvezde na nebu.
Cifre od leda.
Kaj prste zebu.
Čižme vu snegu,
put su utrle.
Senje i nade,
još nesu vmrle.
 
V cirkvu se ide. Boga se slavi.
Baš kak se patri. V mešnoj opravi.
                                                 ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   23.12.2019.
                                                                                                                                   Nenad Erdelec
Bože budi uz mene
Bože pomozi mojemu tijelu
što je po tvom postojanju nastalo,
dahom života oživjelo,
umetnutom dušom, čovjekom postalo.
 
Bože čuvaj moju dušu
koja je po Tvojoj volji stvorena,
u vjeri se Tebi privila,
u spasenju Tebe gledala,
rado Tebi služila.
 
Bože prati me u životu
u kojem sam Tebe izabrao,
sakramentima Tebi pripao,
vjerom Tebe slijedio.
 
Bože usliši moje molbe
koje ti u molitvi šaljem
oprosti mi moje grijehe
i budi uz mene.
 
Bože čuvaj i moje najmilije
sve dobre ljude i svećenike,
pomozi im u životu, zdravlju, ljubavi, vjeri
i spoznaji Tebe
 
                                                 ----------------------------------------------------
                                                                                                                                   19.12.2019.
                                                                                                                                   Nenad Erdelec
VOLIŠ ME KAO DIJETE SVOJE
 
Čuvaš me kao dijete svoje
gledajući me u oči
daruješ mi sebe,
Boga zaštitnika.
 
I kad me nitko neće 
i kad me nitko ne razumije
Ti si uvijek tu pored mene.
Pratiš me kao dijete svoje
gledajući me u oči
daješ mi sebe, Boga suputnika. 
 
Daješ mi ljubav
daješ mi toplinu
Daješ mi utjehu i nadu.
Voliš me kao dijete svoje
gledajući te u oči
hodam stazom pravednika.
 
 
 
 

Povratak na početak stranice