Na livadi, leden-travi. Zar se možeš odmoriti? I ljepotu izljubiti?

Klicati joj najglasnije! I u večer najkasnije! Ona šuti. Zašto šuti?

Zar umire u samoći? Bez ijednog milog cvijeta…

Na livadi leden-travi, bez molitve dani idu. A oblaci sivi, teški,

pritišću joj dušu nježnu.

I srce je već izdaje. Ne čuje se, zar je stalo? Na trenutak, il' zauvijek?

Tko to pita? Tko se brine?

Na livadi, leden-travi, Još se dio neba plavi. I još dragi glas se čuje.

Imaj vjere, Isus tu je…

Putujem kroz djela, od najmanjih učim. Kako biti „čovjek“, od jutra do mraka.

Kako biti susjed, vazda, u svo vrijeme. Bez zlobe i jala. Mržnje, ljubomore.

Kako biti blizu, kad najviše treba. Nasloniti glavu, baš na moje rame.

Isplakati dušu. Otvoriti srce. Ta i on je „čovjek“, isti kao ja.

Putujem kroz djela, zazirem od riječi. Što duboko rane, nježnu dušu moju.

- A koji će lijek, duši mojoj biti? - pitam se i gledam, Isusu u oči.

I otvaram vrata, neka On mi dođe. U život donese, mir cijeloga svijeta.

Da ja mogu čuti, kako zemlja diše. Kako ljubav rađa, neke nove ljude.

U sam smiraj dana, zatvorit ću oči. Kao sunce milo, na počinak poći.

U sreći i nadi. S Isusovom riječi…

Putujem, kroz djela…

                                                                Tko me to grije?

U snijeg, u snijeg, nogom ću kročit. U mećavi boli, pronaći duše.

Zar nije vrijeme, za radost i sreću? - pitam ih glasno, a one šute.

U snijeg, u snijeg, još dublje tonem. Kad čujem glas, Njegov me zove!

O, glasu moćni. O glasu mili. Zar dostojna ja sam, da me Ti tješiš?

I rodiš se za me. Za svijet od grijeha. Da novi život, Ti nama daš.

Tko mi to nadu, upravo nudi? Tko to u štali, rad nas se rodi?

U hladnoj noći, kad strepim, molim…

Tko me to grije?

                                                            Evo mene, Božiću…

Evo mene, Božiću…

U srcu mi mirno spavaš.

U bjelini, najbjelijoj. U tišini, noć što grli.

S nježnim zvonom, dvanaest sati. I sa suzom, svijet što nosi.

Što se nada, nebo gleda.

Jednu zvijezdu, najsjajniju…

Nikad teže bol ne nosi. Svatko od nas već danima.

Nikad teže nije bilo, milosrdan i blag biti.

U molitvi zora samo. I mi s njom smo, vazda bdjeli.

Jednu zvijezdu, najsjajniju…

Dočekasmo svi s veseljem. Nek nas hrabri, nek nas čuva.

Bog premili, Isus naš.

Evo mene, Božiću, u srcu mi mirno spavaš…

Ohrabri se, svijete dobri. Ljubav ljubi, ljubav sanjaj. I nosi ga srcem cijelim, vazda vijekom, dok te bude…

I prkosi buri svakoj, kad te snađe iznenada. U radosti snagu išti, s malim smiješkom dane piši.

Sve velike. I sve male, dane…U san s Bogom, mirno pođi…

Čestit i Blagoslovljen Božić žele Vam Apostoli Božje riječi.

Mati, naj se žalostiti…

Naj zaplakana pred Boga iti. Pak on te ne bi štel takvu videti. Evo, ja dok te sad gledim, mam mi suze na joči idu. Dobro su rekli zdavna ljudi, da se z ote kože nemre nikam!

Trpljenje. Žalost. Križ. Beteg. I se tak redom iz dana vu dan. Kak da nas nekaj oće do kraja zatrti. Ali nemre! I neće! I nigda ne bu! Mali Isusek se bude rodil…

Bumo bdeli i molili. Ovaj advent i ove svećice, naša su radost i veselje. Ne suze i plač!

Isus se bude rodil!

I mi skupa ž njem. Ne bumo više nigda isti. Ne bumo v srcu nosili mržnju, grej i veliko zlo. Nek nas dragi Bog obatri. Z svojem rođenjem, Isusek mali…

Kaj bumo mogli biti bolši ljudi. Kaj bumo imali jakšu vjeru i vekše srce. Kaj bumo v žalosti jeno drugomu suze zbrisali. Z starem rupčecom. Mojem, ili tvojem. Ne važno. Samo nek bumo skupa…

V molitvi i miru…za ovaj Božić.

                                         …za stopama, u bjelini osjećaja…

Ja sam nit. Čvrsta nit. U bjelini osjećaja. Sretno grlim dah tišine, pokraj mene na list stade.

I na stablo, cvijet i travu. Sve bez riječi i bez buke. Da miluje sve što diše, što na svojem putu nađe.

Na tom putu osjećaji. Snažni! Burni! Novi! Do dna srca nastanjeni. Meni evo, omiljeni.

Ja ih čuvam, mazim, pazim. Neka rastu. Nek' se šire…

U bjelini svijet se rađa. U bjelini istinitoj. I umire s daškom vjetra, zato što pravicu ljubi…

No, valja mi dići glavu. Za stopama nježno hodit. U bjelini osjećaja. U suzama, što me nose.

Sad Isusov, slijedit put…

Ljubimo Te i štujemo iz dana u dan. Toliku su nam milost dao. Na njoj smo Ti vječno zahvalni. No, malo tko zna da si bio vjerni prijatelj sv. Pavla. On je tvoj uzor i učitelj. Rođen u Siriji, tadašnjoj rimskoj pokrajini, sadašnjem gradu Antakya, na jugu Turske.

O Svetom Luki knjige govore da je bio jako osjećajan. Da se divio Isusovim čudesima. Svjedočanstvo svoje vjere ostavio je u dvama spisima - Evanđelju po Luki i Djelima apostolskim. Sveti Luka je uvijek pratio Svetog Pavla na putu. I podnosio s njim progone. Bio je i slikar. Naslikao je više slika Djevice Marije. Sveti Luka se štuje kao zaštitnik liječnika, bolesnika, slikara, umjetnika, pisaca, mesara, staklara.

Pokopan je u Bazilici sv. Justine u Padovi. Hvala Bogu na toj milosti što mi je dao, da sam mogla prije nekoliko godina posjetiti Baziliku sv. Justine u Padovi i pokloniti se našem patronu, našem zaštitniku…

                                                                 Bože, ima li još vjere…

…na zemlji…Ja, kao ja. Kao obično, plaho biće. Stisnuto u osjećaju samoće. U otkucaju srca. Sve slabijem, tišem…Hoće li stati srce moje, ako vjere na zemlji nema? Hoće li stati i srce Tvoje? Reci mi iskreno. Bez straha mi ruke pruži. Ledene i stisnute. Uz mene, ako si mi prijatelj, ako Boga ljubiš, bit ćeš bolje…

Zato što Bog mi jednom davno reče, da ljubim, praštam, milosrđe širim. U poniznosti. U slobodi riječi, što Duh Sveti iznađe za mene. Milošću me pomilova i ostavi, da nosim svoj križ u tišini…

Jedan križ. Drugi. Treći. Svakim danom neki novi. Gledajući nepravdu. Bolest i patnju. Tvoju tugu prijatelju moj. Patnju cijeloga svijeta. Koji želi. I ne želi čuti Božju riječ. I ne želi vjerovati u sunce. Što se uvijek poslije kiše rađa. Slutim na dobro i loše. Na pravdu i nepravdu. I tko bi jači, pravda ili nepravda? Ljubav, ili mržnja? Tko je jači? Zagledaj se prijatelju moj u srce svoje i naći ćeš odgovor…

Bože, ima li još vjere, na ovoj predivnoj zemlji? Ima li još…

                                              Mrzle riječi njihove…

Sastali se jedne večeri neki ljudi, pa dogovorili da će mi raditi o glavi. Da će mi biti kamen spoticanja na svakom koraku. I tako su se slatko smijali. Noseći u srcu mržnju i prijezir prema čovjeku.

Jednostavnom čovjeku. Onomu, tko ih nikada ne uvrijedi. I ne učini im ništa nažao…

Mrzle riječi njihove, zalediše posljednju kap dobrote u njima. Oni to osjetiše, pa se njihov smijeh i ruganje nastavi dalje. Trajao je danima. Mjesecima. Godinama…

- Prazna su srca vaša. Ja vam ovom prilikom velim. A džepovi su puni, ne novaca, nego tuđih suza, ponajviše mojih…

No, jednoga dana oglasi se dragi Bog. Te mi pošalje Duha Svetoga. Da mi udijeli mudrost i ublaži bol. Pomiluje dušu i izliječi srce od

Mrzlih riječi njihovih…

                                                 Pođi za mnom…

Probudi se čovječe! Ne sanjaj san, bez vjere u Boga. Ne slijedi misli, što nemir ti nose. U tuđem si svijetu. Na tuđoj si zemlji, ako na njoj ništa svetoga nema…

Ti lagano pođi. Ne žuri. Korak, po korak. Vremena ima. Zrno, po zrno, žito će rasti. Klasje zeleno. Klasje žuto. Kao sunce, što se rađa u ime Njegovo…

Žanješ li i ti dobri čovječe, mir i spokoj u predvečerje? Uz obitelj. Sa smiješkom grleći sve što ti je najdraže na svijetu. Tako čvrsto privlačiš k sebi. Ljubeći to bez imalo sumnje…

Ljubiš li i Isusa tako? I ideš li za njim? Misliš li nekada i na njega? Kada ti je dobro u životu. I kada te nevolja snađe. Sjetiš li se tek tada, njegovih riječi?

- Pođi za mnom!

Samo tri riječi što mijenjaju život. I donose radost. Ako je put Isusov, put tvoj. Kalvarija i križ. I beskrajno milosrđe…Njegov glas.

- Probudi se čovječe! I pođi, za mnom…

                                                      Kako Ti, raspet na križu…

Kako Ti, možeš, izdržati? Kako?

Iskupiti sve grijehe ovoga svijeta…

U mnoštvu duša osjećam mir razoren. Nepravdu, jal, svetogrđe, laž. Sve to vidim, kao visoke stijene. A Tvoja dijela Isuse, još uvijek žive u meni…U prirodi, što si nam stvorio.

Gle, mala voćka i list plahi, što ljubi zelen travu! I ne spušta glavu, nego gore u nebo gleda. Tamo snagu pronalazi. Tamo se, utječe Bogu. Svojem stvoritelju. Zato što zna, da i kad silno pati, On će biti uz nju…

I uz nas. Za sva vremena. Ja mogu. I ti možeš. Poći dalje. Na koljenima ako treba. U suzama. U očaju. Ali ne sa sumnjom. I ne u strahu, pitajući

- Kako Ti, raspet na križu, možeš izdržati?

Ne vole Te. Smiju Ti se i ponižavaju. Osudili Te na smrt!

Kako možeš? Kako Isuse? Izdržati…

                                                   Odmori dušu, srce probudi…

Oh, ljudi. Da. Mi smo ipak samo ljudi. Mi griješimo…I kada se smiješimo.

I kada nam laž, nekad istina bude. A mi je tako nježno prigrlimo. Čuvamo.

Dajemo joj vlast nad nama. Pa ona caruje. Ona nas tako prividno usrećuje.

A mi se na trenutak stisnemo od nemoći. Bježimo u tišinu…

Da nam dušu odmori. A srce probudi, molitvom…

…s izvora milosrđa…

Poteci slovo. U riječi dom svoj nađi. U riječi što liječi. Sve. Naše boli. Razočaranja. Samoću. Tihu patnju. Suze što vire iz očiju. Samo što ne kanu. Niz obraze ledene, ne dam im da krenu…

Uvijek neka riječ s izvora milosrđa ohrabri našu dušu. I to u pravi čas. Bar nam se tako čini. A zar to nije Božja volja? Zar to nije providnost i snaga vjere? Vjere, što je duboko u nama. Ni ne slutimo da živimo s njom. Samo sklapamo ruke i molimo. Molimo. Bez puno razmišljanja. Bez odmaka od svijeta u kojem se nalazimo. Moramo znati osjetiti, da je Isus dragi naš izvor milosrđa…

Uvijek Mu moramo biti blizu. A on će nas tada voljeti još više. Učinimo neko dobro djelo svaki dan. Makar nam je to tako teško. I strano. I ne snalazimo se u tome. Kako ljubiti druge? Zašto ljubiti druge? Teško je. Ja znam. Teško je mijenjati sebe i govoriti istinu…

Napijmo se vode. Žive vode. Budimo slovo. Pa potecimo veselo, s izvora milosrđa…

Majko naša. Kraljice neba.

Majko mila. Majko ljubljena.

Svibanj mi zelen, u molitvi bi…

Na svakom cvijetu kruna je tvoja. U stotinu boja, pogled je tvoj. I tako mio. I tako blag. Od krunice zrno, u rosi trag…

Duša mi plače. A tijelo se lomi. Kad put mi kaže, zvono što zvoni…

U njemu ja sam. Kraj njega ja sam. Zvon mi srca, bi tako glasan. Neću ga kriti. S njim ću ja mrijeti. I živjeti život, tiho, u sjeti…

Majko moja. Majko nade!

Majko strpljiva. I za me jedina.

Tebi se utječu svi nemirni sni. Kad svibanj mi zelen, u molitvi bi…

Ne možeš me, ne voljeti Bože. Ne biti mi blizu. Riječima utjehe. Riječima, što mi liječe srce ranjeno. Osjećam te kraj sebe. Duša mi kliče, a tijelo se iznova rađa. Ja znam. Sigurno znam. Srce mi evo, ispuni prevelika dobrota tvoja. Izliječi ga, od zavisti. Od mržnje i grješnih misli. I sumnje u Tebe…

U smiraj dana, sunce svoj put nađe. Neka ga. Neka počiva u miru. A ja ću se iznova nadati i vjerovati, da će se sutra ponovo roditi za mene…

Obasjat će me dobrotom svojom. Makar toga nisam vrijedna. Oprosti mi, Bože. Ako ne nađoh pravi put, da Te mogu voljeti i slaviti. I ne prepoznah tvoj lik u drugim ljudima. U svakom cvijetu. U zelenoj travi. Ti si tako dobar i milostiv.

Ne možeš me, ne voljeti Bože…

- Drago moje, Boga ima.

                                                            Uzorane brazde

Uzorane brazde na blijedu licu se množe.

I lijevo. I desno. Bijeg iz vlastite kože.

A rijeka misli, sve glasnije zbori!

Dobro i zlo, u srcu se bori!

Samo tišina zasipa brijeg bijelim zvijezdama.

Trag još ostaje na nježnoj duši.

I stope, kojima vjerno Isusa pratiš…

Uzorane brazde nitko sam ne bira.

Još ranjena duša rosu ljubi, kapima mira.

I gleda u nebo. Pred sam kraj…

U smiraj dana. Uzorane brazde…

                                               Tražim te, u boji novih lijeha…

Tražim Te Isuse…

U baršunu nestajem. U baršunu se skrivam. I osjećam veliku radost, u boji novih lijeha. U svakom novom cvijetu, Tvoja je prisutnost.

I mir se širi. Cvijet u zelen glavu spušta. Tako sigurno. Tako odlučno. Zato što vjeruje, Tebi. I zna da će Te u barem jednoj lijehi naći. Zna da ćeš ga štititi i kada stane venuti…jednoga dana…Umrijet će. Na tvojim rukama. U tišini…

U tišini će jednoga dana ponovno dići glavu. Omotan bijelom zorom. Na udaru hladnih vjetrova, što nose sve pred sobom. I njegove latice. I njegove molitve…ali vjeru ne…

Prepustio se…Tebi. Vodiš ga. I ljubiš. I miluješ, riječima. Ne ču ih on nikada do tada. Pa stane maštati o tome, da život bude vječno proljeće…Da život bude sve što do sad nije bio.

U boji novih lijeha…Tražim te, Isuse.

                                        Dijelim se na sjever i jug

Dijelim se. I svijet spoznajem. Nekako drugačije. U stihu poete. U boji očiju. U najdubljem osjećaju…nose me valovi sumnje i samoće…

Dijelim se, na sjever i jug. I ne znam kako ću. I zašto biram stranu? Grčevito stišćem ruke, promrzle na buri, jačoj od osjećaja praznine i teška života. Ne uzimam suze tek tako. One sigurno nešto znače. One prebiru po mojoj duši.

Od sjevera dolaze ledene riječi. I nastanjuju se u meni. Od sjevera dolazi neizvjesnost, sumnja i strah. Praznina. I svakim novim danom, križ novi. Nosim ga. I ne nosim. Bježim od njega. U bunilu moleći za sebe i za druge…

Na jug!

Tamo je bolje. Tamo ću pobjeći! Sakriti se od zla i nemoći. Tamo će me ljudi voljeti. Njihova će srca biti topla i meka. I ljubav mi neće nedostajati. Moje misli su već tamo. Na jug! Moram poći na…I evo me tamo. Okružena lažnim osjećajima. Usiljenim smijehom. Visokim stijenama. Utapam se u laži. Očajnim glasom dozivam…

Sjever!

Tamo se želim vratiti. I pronaći negdje na raskrižju oprost od Boga, što se dijelim, na sjever i jug…

                                               Pune grane smijeha

Vesele se. Baš to žele.

Pune grane smijeha…

Cvijetom nanizane.

Bijelim omotane.

U miru se skupljaju.

U miru se ljube.

Pune grane smijeha!

Kao zrnom tkane.

I molitvom dane.

Ja ih sanjam.

Ja im pjevam.

Baš su Božje djelo.

Radost i trenutak.

Sad za tihi kutak.

Srca našeg samo…

U kojem će ostati.

U kojem će postati.

Ako nisu još do sada…

Pune grane smijeha…

                                                      Moja mala molitva

Moja mala molitva,

ne prati red riječi.

Sve mi misli šalje,

rođene u sreći.

I vodi me putem,

kamo nisam smjela.

U plavetna polja,

zemlju dobrih djela.

Tamo gdje su ljudi,

svi jednaki Bogu.

U bogatstvu duha,

gdje živjeti mogu.

Moja mala molitva,

svakom suze briše.

Govori da sunce,

stiže poslije kiše.

Da se uvijek svakom,

dobro dobrim vrati.

I ljepota duše,

riječima pozlati.

Moja mala molitva,

prekrižit me zna.

Od umora kada,

kraj nje, zaspim ja.

Ovom malom molitvom, punom nade za sve nas. I osjećajem da je Bog uvijek tu. Da nas želi vidjeti sretne i vesele. Zato što nas jako voli. Sve prolazi, samo iskrena ljubav ostaje. Nju moramo moći dati jedni drugima. Jedino tako ćemo Uskrsnuti i mi…s nadom u bolje sutra i bolji svijet. SRETAN USKRS žele vam Apostoli Božje riječi!

                                                                Ostati bez ičega…

Ne može se ostati bez ičega, ako riječ Isusa, hrani dušu tvoju. Ja vjerujem. I vjerujem! Nogom bosom preko trnja i kamenja, bez ozljeda. Bez ožiljka…Što po tijelu. Što po duši. Ja vjerujem…

Gle nas samo, u suzama. I u strahu svak za svoje. Nježna bića, djeca naša. Naši stari, otac, majka…

Gdje god bili, tu su s nama. Isto nebo, danas dijele. A na njemu smjenjuju se, tama, zvijezde i put nade…

Što će biti? Kako? Zašto? Zar te riječi srce liječe? Ne pitajte! Ne strepite! Bit će bolje! Bog nas voli. Svi smo njemu djeca draga. On je s nama kad je teško, da nam vjeru opet vrati.

Zajedno, pobijedimo kušnje. Ja znam da MI to možemo! I vjerujem…

Kad nam duša za molitvom vapi, ne može se ostati, bez ičega…

                                                             …ko' narcis, žeđam…

…žeđa duša moja…Kraj ove ljepote, što se rađa bez ijedna slova. Iz ruku mi izmiče! Ne da se ljubiti! Mirisati! Grijeh na mojim rukama , ne prihvati na sebe…

Ko' narcis žeđam. Eh, da mi je barem sjena njegova biti, u tom domu zelenog mira. Eh, da mi je molitvom vjere uzvratiti. I biti bolja prema njegovoj nježnoj duši. Toj nježnoj duši, što sam Bog stvori. I istinu i pravdu, u oazu livade stavi…

- Ima li negdje takve ljepote? Čujem, neki se pitaju.

- Ima li? - pitam se i ja isto. U samu zoru, a usta mi suha.

…ko' narcis, žeđam…

                                                                      …u ime ljubavi…

Kako bi Vam se danas obratili Apostoli Božje riječi? I kako bi došli do vaših srca i bar malo Vas utješili? Obrisali Vam suze…Odagnali strah i neizvjesnost. Bili najbolji prijatelji. Kako?

Ja mislim, da ćemo na prvo mjesto staviti LJUBAV. Ljubav koju nismo baš poznavali. I nismo je znali čuvati kao najveće blago u životu svih nas. Dobro znamo da smo svi samo ljudi. Nismo sveci i nismo Božanstva! I griješimo! Od jutra do sutra! Čim se probudimo. Cijeli dan. I kada želimo spustiti umornu glavu na jastuk, opet griješimo…Mislima. Djelima i riječima.

- Kakvi smo mi ljudi? - pitam se iz dana u dan.

Nedavno sam srela jednog čovjeka, do jučer beskućnika. I on me fascinirao svojim dobrim srcem i svojim načinom razmišljanja. Poimanjem života i definicijom sreće. Ljubavi prema drugima. I on mi reče

- Ljudi su najsretniji kada broje svoje kuće, vikendice, aute…A ja sam najsretniji kada brojim zagrljaje i poljupce. I kada dijelim sa svima ljubav i sreću.

Htjela bih da svi razmislite o njegovim riječima. Što je najvažnije, tom čovjeku, do jučer beskućniku? Što? I zašto je on tako sretan? On zasigurno nikada neće izgubiti poljupce i zagrljaje, a MI?

Sve. Sve možemo izgubiti za samo nekoliko minuta…Potres, razrušene kuće i crkve, bolest.

Sve će to proći i sve će se obnoviti. A mi? Što ćemo? Hoćemo li izgubiti jedni druge? Radi grubih riječi, neopraštanja, ljubomore, zavisti? Zato što si ne želimo opraštati, sve će nas pobijediti mržnja. Da. To je tako gruba riječ. Mogu reći i žalosna…

Samo velika ljubav u nama, koju nesebično želimo dijeliti, može pobijediti zlo! I kada konačno otvorimo naša kamena srca, otvorit će se i naše premile crkve. A ja sam sigurna da će opet zapjevati crkveni zbor sv. Luke Evanđeliste kao nikada do tada…Nadahnut Duhom Svetim …u ime ljubavi…

                                                          Ljubim te, neprijatelju moj…

Svijet od žalosti. Svijet od nemira! To sve! I od suza, dan većinom tkan! Sve si to ti, neprijatelju moj…I ti si nemirno more, što utapaš svaku moju nadu i želju. I vučeš me sa sobom u dubine. Rado mi na uho šapućeš, laži. Tako male i slatke. Ah. Tko ti ne bi vjerovao? A ja znam. Sigurno znam. Da u tebi ljubavi i čistoće nema. Nema niti duše. Ni milosrđa. Ne voliš ti nikoga neprijatelju moj…

Zatvaraš mi kuću. U njoj svoju pobjedu slaviš. Sam. No, gledaju te Sveci. Gleda te Isus. Gleda te Marija. I Bog sam…

Otvorit ćeš ta vrata, vjeruj mi. I to radi beskrajne ljubavi što u meni ne mre…I zazvonit će sva zvona, u radosti i veselju. A ti ćeš se slomiti i više se nikada nećeš vratiti u moj dom.!

Pogledom poprijekim. Licem nalik na zvijer. I dalje ćeš me razapinjati na križ. Smijući se mojoj patnji i boli! No, ja ću ti tiho reći…

- Ljubim te, neprijatelju moj…

I bi jedan čovjek, koji se preko noći pretvori u nekoga, kojeg do jučer nije poznavao.

- Sav sam se pretvorio u glumu! - vikne on tako sretno i razdragano, zato što drugoga načina za živjeti i postojati ne nađe.

Njegove ruke. Njegove noge. Lice. Oči. Čitavo tijelo bi, jedna velika glumačka atrakcija. I sve je druge zabavljao, a najviše sebe. Tako mu je život bio lijep i ugodan. Ali, jedan njegov neprijatelj je vrebao iza svakog ugla…

Ogledalo!

Ogledalo duše. Ogledalo srca. Istina. Čistoća. Sve se moglo vidjeti u ogledalu. Zato ga taj čovjek uvijek izbjegavao. Ali, gdje god se okrenuo, evo ogledala opet ispred njega!

Pobjegne taj čovjek u crkvu, u nadi da će se tamo sakriti. I bi njegovo tijelo u crkvi! Ali njegova duša ne!

- Striček! Zašto plačeš? - upita ga iznenada jedno malo dijete.

- Ne plačem! Ja samo glumim da plačem! - vikne on ljutito gledajući u to dijete.

- Evo. Dat ću ti jedan bombon. Majka mi je dala kada sam krenuo u školu. Ja ću ga rado tebi pokloniti.

- Baš ti hvala! - veli čovjek i pruži ruku prema bombonu.

Malo dijete mu na dlan stavi samo omot od bombona. A čovjek se zbuni i posrami.

- A gdje je bombon?- upita tiho on dijete koje se smješkalo.

- Nema ga! Ja sam ga pojeo! I glumio sam, da ću ti ga dati…

„On“! Moj prijatelj i brat! Kojeg tako lažno ljubim…

                                                                                Budite narod koji moli i vjeruje. Budite prah,