|
…i bi riječ nekada davno…I bi riječ moćnija od mača! I Isus
svojim apostolima reče - Idite i širite Božju riječ! Usmenom
predajom. Širite Božju riječ u crkvi. U gori. Na livadi. Pokraj
rijeke. Ljubite jedni druge. I ljubite sav narod. Sestru i
brata. Neka naša i Njegova riječ od danas bude još jača, da bi
mogla doprijeti do izgubljenih i žalosnih srca…Svih onih, koji
vjeruju. I ne vjeruju. Koji pate u samoći i nemaju nade. Koji ne
nađoše u sebi hrabrost za ljubav. Koji su bolesni i
zaboravljeni. Cijela naša župna zajednica sv. Luke Evanđeliste…I
bi riječ…Iz srca naših apostola. |
|
|
|
Apostoli Božje riječi od danas uvijek će
biti tu negdje. Među vama. Čitajte naše priloge. Vjerujte. I
šaljite nam svoje radove. Promišljanja o Bogu. Pjesme.
Doživljaje s hodočašća. Neku po vama zanimljivost. Uključite se
u rad župe. Budite dio nas. Zašto ne? I nemojte se bojati. Ovo
je jedno tako lijepo putovanje na koje krećemo od danas. Uz
Božju pomoć i blagoslov pastira naše župe,
vlč.
Ivice Gladoića. |
|
|
|
Možete slati svoju riječ (priloge) na
mail: |
|
nenad.erdelec@gmail.com |
|
suncica.oresic@hotmail.com |
|
---------------------------------------------------- |
|
3.4.2022. |
|
Nenad Erdelec |
|
Istina |
|
Istina je po rođenju već
u nama, |
|
lijepa, voljena, iskrena
i čista, |
|
koja u našim ljudskim
životima |
|
kao svijetlost ponekad
isija. |
|
|
|
Istina je često
nevidljiva, |
|
previše blaga, plaha i
tiha, |
|
ali onaj tko je u životu ima |
|
svoju sreću vidi i u
drugima. |
|
|
|
Istina je ... Krist je sa
nama, |
|
svjetionik nemoćnima i
stradalima |
|
moć dobrote, ljubavi i
vjere, |
|
utaban put pravednima. |
|
---------------------------------------------------- |
|
31.
3. 2022. |
|
Sunčica Orešić |
|
U samo jednu torbu… |
|
Dan, bez imena. Strah i žalost, neka ga nazovu. Neka ga velikim
slovom, u povijest zapišu. Kao crno. Kao patnju bez kraja… |
|
U samo jednu torbu… |
|
Stavit ću ono, što mi je srcu najmilije. Moram poći… Moram sebe
na tisuću dijelova dijeliti. Hodati bez snage. Neka me noge
drže, mili Bože! Neka me Tvoja ljubav grije. Na cesti ću spavati
i čekati jutra. Jutra, što mi uspomene na rodni kraj nose. A ja
ću plakati, plakati. I brisati suze, da ih neprijatelj ne vidi.
|
|
U samo jednu torbu… |
|
Stavit ću i ono, što ne stane. Ono, što se zove – Djetinjstvo,
prijatelji, otac i majka, braća moja. |
|
Pa ću ih nositi gdje god da krenem. Sa svim žalostima i
radostima, čitavi vijek Bože. U tuđem svijetu živjet ću kap, po
kap. I prema Tebi poteći Bože! Moj život danas, u samo jednu
torbu stane… |
|
|
|
Drvo života |
|
Ne ljuljaj me vjetre, ne sijeci mi grane. |
|
Vidiš, svaka grana, obitelj mi draga. |
|
Što na zelen stoji, sred kućnoga praga. |
|
Ne sijeci mi vjetre, tek procvale grane! |
|
Njihov mili miris, broji sretne dane. |
|
Eh, da ih je kao svaki list u rosi. |
|
Eh, da ih je suncu, što livadu kosi. |
|
U drvu života, sama mudrost teče. |
|
Bog obilje daje, srebrn san navečer. |
|
I Bog daje nadu u kolijevci mira, |
|
samo tiho, vjetre, živim let leptira… |
|
---------------------------------------------------- |
|
3. 2. 2022. |
|
Sunčica Orešić |
|
Lako je pratiti, cestu… |
|
Pratiti… |
|
Lako je pratiti cestu, kada znaš da je sve na svojem mjestu.
Kada je kamen na lijevoj, a zelen na desnoj strani. I veseli
pjev ptica, na tek procvaloj grani. Lako je puniti džepove tuđim
zaslugama. I u tuđem dvorištu reda raditi. Od jutra do sutra,
nemajući vremena ni za što drugo. |
|
Lako je riječi i osude zbrajati i prekrajati. I milost i
nemilost izmjenjivati nekim čudnim redom. Po nekom svojem zakonu
isti taj red veličati. |
|
- Pogledaj, ona žena plače! - netko ti na uho šapne. |
|
A ti spremno okreneš glavu. Prođeš pokraj nje bez riječi. Ta
njezina tuga nije tvoja briga. I nastavljaš svojom sigurnom
cestom dalje… |
|
- Pogledaj, onaj čovjek traži hranu u kanti za smeće! - prišapne
ti netko. |
|
- Ta nije to moja briga! Neka ga, sam si je kriv što nema ništa! |
|
Pratiti… |
|
Tuđu bol i siromaštvo, a ne pustiti suzu. I ne otvoriti srce,
kada pred provaliju život čovjeka dovede. Skočiti, ili ne? |
|
Lako je pratiti cestu, kada te dragi Bog, svim svojim milostima
daruje i mazi… |
|
|
|
Promatram… |
|
Svaki dio svoje duše, Oče… |
|
I budim se bez buđenja. I čudim se bez čuđenja. Pa ljutnju i
bijes sijem, makar ih u sebi ne prepoznajem. Činim sve, što
drugi čine. |
|
-Gdje sam se pogubila? Zar sam uistinu to ja? - pitam se u
strahu. |
|
Promatram… |
|
Kako žuto, nije žuto. Kako plavo, nije plavo. Kako zelen ime
mijenja. I istina ka laži, krupnim koracima grabi. Stani istino!
Ne prati sjene bez imena! Ljude bez časti i milosti. Oni tebi
omču oko vrata spremaju. I već te u mislima istino, u okove
vežu. |
|
Promatram… |
|
Dah ti kratak, a srce ti ubrzano tuče. I gledaš gore, ruke
širiš. Dozivaš. Moliš. Neka te spasi. Neka te oslobodi, Bog neka
te prigrli. Istino…Ja svaki tvoj sretan čas u suzama… |
|
Promatram… |
|
---------------------------------------------------- |
|
13.1.2022. |
|
Nenad Erdelec |
|
Odlazak |
|
Ne plaći čovječe za
rodom svojim |
|
kad usahne tijelo
njegovo, |
|
jer ono voljeno gdje
sada živi |
|
zemaljsku vrijednost
|
|
tamo više ne koristi. |
|
|
|
Ne pati čovječe za
voljenim svojim |
|
kao da na Zemlji još
uvijek živi, |
|
jer ono ljubljeno u
njemu |
|
u drugačijem ozračju
sada živi |
|
gdje
se naša prolazna
vrijednost |
|
više ne koristi. |
|
|
|
Ne tuguj čovječe za
najmilijim svojim |
|
kad te na ovom svijetu
ostavi, |
|
jer i ti ćeš njegovom
stazom proći |
|
tamo gdje Bog živi i bol
više ne postoji. |
|
---------------------------------------------------- |
|
6.1.2022. |
|
Nenad Erdelec |
|
Neka duh tvoj pjeva Gospodinu |
|
Neka duh tvoj pjeva
Gospodinu |
|
milu pjesmu Njegovu |
|
i tvoju dušu s vjerom,
nadom i radošću |
|
za Njega pripremi. |
|
|
|
Neka duh tvoj svojom
pjesmom radosnom |
|
tvoju dušu kroz život |
|
s ljubavlju, srkomnošću
i blagošću |
|
za Gospodina napuni. |
|
|
|
Neka duh tvoj zaogrne tijelo duše tvoje |
|
da oživi vječni život tvoj |
|
pa sjedinjen stupi pred Gospodina |
|
koji će te tada moći
prigrliti |
|
kao dobrog čovjeka. |
|
---------------------------------------------------- |
|
18.12. 2021. |
|
Sunčica Orešić |
|
Stekleni križ, v boji |
|
Zdena voda se moje misli
vmiva na Dravi. Tamo čoveka nigde ni. |
|
Tamo, gde raj počiva.
Samo moja duša putuje. |
|
Sveta Majko, dajem ti
svu svoju bol. Ja nemam ljubav. Ja nemam dom. |
|
Voda se valja, voda
vrišći! A ja suze brišem sebi i njoj. |
|
I v rukami nosim
stekleni križ, v boji… |
|
Po steklu se celi život
razleva. Plava. Žuta. I zelena boja. |
|
Se boje vidim. I Tebe,
premila Majčice, med njema. |
|
Kam bi ja sad pošla? Kaj
veliš? Kam bi ranjeno srce ponela? |
|
Srce zdavna napuklo.
Srce samo. Betežno. |
|
Zdena voda se moje misli
vmiva, na Dravi. A jeden kist, |
|
još navek trpljenje vleče. Kak ti, stekleni križ, v boji |
|
|
|
Vazdazelena uspavanka |
|
Predvečerje, od stotinu emocija. Od ushićenja, nadanja, suza,
radosti. Od stotinu pitanja... |
|
Nikako da zatvori oči i prepusti se, Božjem miru, isčekivanju,
Božića... |
|
Vazdazelena uspavanka... |
|
Tiha rijeka, što se kroz šikaru uspomena probija. I kapci teški,
oči na pola zatvorene. Mir, kraj mira šuti. A, netko samo klima
glavom i otvara stare albume pune fotografija. |
|
- Nema ga. Nema niti njih. Majke, oca, žene, susjeda. Koliko mi
fale. Oh, Bože! |
|
Vazdazelena uspavanka... |
|
Drhtavom rukom, posljednja kugla na boru. U kutu, slabašna
svjetla putuju kroz mrak. I miris kolača širi se prostorijom. Na
pohabanom stolu samo svijeća gori. |
|
- Tko to kuca? U ovo doba ne otvaram vrata! Moji, ne dolaze... |
|
Vazdazelena uspavanka... |
|
Kroz prste klizi. Nikako da tužne duše umiri. No, oni bi htjeli
u njoj odmoriti radi teška života. |
|
Odmoriti od samoće, koja kaplje sve više iz dana u dan. A sve
lijepo i veselo. Sve nježno i Božje...Nikako da do srca stigne. |
|
Nikako da se rodi, u vazdazelenoj uspavanki... |
|
|
|
---------------------------------------------------- |
|
Veliki vladari… |
|
Poniziše se, veliki vladari… |
|
Ta oni samo misle da vladaju, tuđom dušom i tuđim tijelom. Neka
misle, ali neka u Boga gledaju. I svaki put kad u crkvu
zakorače, neka se pitaju |
|
- Ima li vladara većeg, od Boga samoga i sina njegova Isusa
Krista? |
|
Poniziše se, smijući se i likujući… |
|
Ta oni misle da na to imaju pravo. Zato što su vlast. Zato što
su strah i trepet. |
|
Ali, kome oni vladaju? I tko im to dopušta? Možda ih dragi Bog
na kušnju stavi. Da vidi kako će se ponašati. Kako će svoju moć
i vlast koristiti… |
|
U tišini, radujte se, sva srca, što u vama skromnost i ljubav
počivaju. Što trpite i križ svoj nosite. I to, ponizno i
uzdignute glave. Pa kad u crkvu uđete velite |
|
- Evo nas Bože! Došli su ti sluge Tvoje. Evo nas Bože. Primi nas
u naručje svoje. |
|
Nas, neznatne i male, što za tebe život dajemo. Što duhovno
štujemo, a ne materijalno, kako si nas davno poučio. Što ljubimo
i one, Vladare, koji u sebi, u svojem srcu nikada |
|
radost Božju, neće doživjeti… |
|
|
|
---------------------------------------------------- |
|
26.11. 2021. |
|
Sunčica Orešić |
|
Narozane glibline |
|
Sako ranje još navek v sebi vrišći. Suva trava v kupce deta. |
|
Jena kap kiše, po podolju se valja. Bledo lice, joči na pol
zaprte. |
|
Rupčec v prnjavem žepu. Stara kola, znoj z čela vleču. |
|
Kak je, je. Božek za sakoga od nas plan ima. |
|
Narozane glibline. Žute i čanđave. Semu svetu nesu mile, ali su
prave. |
|
Zemla snagu išće da nekaj veli. Mesto vujnice, vujca, gladni
usta. |
|
Zađnji kruvek se trga i pol šalice mleka pije. Ali reč, nejde z
usta van. |
|
Tolika deca na posteli. Jena kravica v štali. Jen obločec koji v
svet gledi. |
|
Gledi, no još na dedovini sedi. I čuva rasta staroga. I duvu v
ormaru. |
|
Stare sukne stotinu let. Ne buš to ostavil. Ne buš to pozabil… |
|
Svoje patnje, svoje tuge, postija predaj nebu. I gore išći tak
lepe, narozane glibline. |
|
|
|
Se mi zemi kaj imam |
|
Naj mi dirati tega brega! |
|
Makar buš i slivu potpilil. Lozu zvadil. |
|
I livadu punu cvetja zaoral. |
|
Ali brega… |
|
- Marica! Daj se već jenput zdigni! Krumpera idemo skapat! Joča
nemre više čekati! |
|
- Nemrem mati, tak mi se spi. |
|
- No, na naš breg idemo. Tamo nas naša Majčica već čeka. |
|
- Majka Božja Bistrička! |
|
- Je, Marica tak je! |
|
Naj dirati srce moje. |
|
Moje se. Moje žule na rukami. |
|
Se mi zemi kaj imam! |
|
Ali brega, tega, naj. |
|
|
|
---------------------------------------------------- |
|
10.10. 2021. |
|
Sunčica Orešić |
|
Ispovijed |
|
Rekla bih, jednu tajnu, |
|
jednu tajnu, najveću. |
|
Na osami ispod neba, |
|
Tebi Bože, tajnu najveću. |
|
Što progoni mir i lomi mi san. |
|
Jednu tajnu najveću… |
|
Rekla bih je, Tebi Bože, |
|
Samo Tebi vjerujem. |
|
Al' pada već mrak. |
|
Je li to neki znak? |
|
Jednu tajnu najveću! |
|
I boli me sve, kad ljubav dotakne me. |
|
Tvoja ljubav vodi me. |
|
I boli me sve, kad ljubav dotakne me. |
|
Bože mili, poslušaj me… |
|
|
|
Kao lijek |
|
Na tvoje rame Isuse, naslanjam glavu, molim se. |
|
Sve sam Ti tajne odala, za Tobom tiho hodala. |
|
Puno sam puno, griješila, ljubav me Tvoja utješila. |
|
Rane me Tvoje boljele, ne idi nikad od mene. |
|
Ja sam cvijet, što jesen u suzama čeka. |
|
Ponizno, znajući da dolazi kraj. |
|
Kao lijek, što duša na odlasku treba, |
|
Isuse, još jednom snage mi daj! |
|
Ja sam cvijet, što jesen u milosti vidi. |
|
Molitvom, tražim Te Gospode moj. |
|
Kao lijek, što duša na odlasku treba, |
|
Isuse, još jednom snage mi daj! |
|
|
|
---------------------------------------------------- |
|
28.8.2021. |
|
Nenad Erdelec |
|
Pogledaj
u sebe |
|
Kad pogledaš život unatrag |
|
ne vidiš
lice sebe |
|
već učinjena djela |
|
koja pred Bogom |
|
predstavljaju tebe. |
|
|
|
I kad pogledaš život unaprijed |
|
ne vidiš lice sebe |
|
već svoje zamišljene želje |
|
koje pred Bogom |
|
karakteriziraju tebe. |
|
|
|
A danas, kad si u sebi, |
|
kad osjećaš snagu života u sebi |
|
dobro je vrijeme |
|
da učiniš nešto, |
|
i
zadiviš svojim djelima Njega, |
|
a i samoga sebe. |
|
|
|
Pazi, živiš život svoj |
|
koji
će pred Bogom stajati |
|
kad usahne tvoje tijelo |
|
potrebno
za nastanak vječnoga tebe. |
|
|
|
---------------------------------------------------- |
|
6.8. 2021. |
|
Sunčica Orešić |
|
U samoći brijega bijela |
|
Na proplanku. Na zelenom. Pred Majčicom preljubljenom. |
|
Suze lijem. Suze brišem. Cvijet joj pružam i uzdišem. |
|
A ona mi lice mazi. Kao svoje čedo pazi. |
|
U samoći brijega bijela. Gospa Snježna gle, vesela. |
|
U molitvi, mir putuje. Red pahulja, uspavljuje. |
|
Radost raste, srce gori. Kad Majčica progovori. |
|
Na proplanku. Na zelenom. Na čast Gospi, posvećenom. |
|
Ružu bijelu, nebo prosim. I na oltar, vazda nosim. |
|
|
|
…Gospi Snježnoj… |
|
I neka traju… |
|
Nek' se razliju po duši. I čitavom tijelu. |
|
Osjećaji nježni. Skromno srce Majke. |
|
Pahulje iz neba. Tako guste, bijele. |
|
Sred zlaćanih polja, livada zelenih. |
|
I neka traju… |
|
Nek' nam ljubav daju. Ljubav što nas tješi. Što nas ljubi, grli. |
|
Radost neka nosi, sjeverac u žezi. |
|
Na brijeg Gospi Snježnoj, buket bijelih ruža. Injem omotane,
patnjom vazda tkane. |
|
Pogledom u nebo, tražila se nada. Tražilo se sunce, sred snijega
što pada. |
|
Osjećaji snažni, mir i radost daju. I neka traju. Neka traju… |
|
Na brijeg Gospi Snježnoj, buket bijelih ruža… |
|
---------------------------------------------------- |
|
1.8. 2021. |
|
Sunčica Orešić |
|
Gdje si Bože, Oče |
|
Od pogleda. Od milosti. Od traženja. Usnuh, plavi san. Gdje si
Bože, Oče? |
|
Sve najbolje. Sve najljepše. Dadoh cijelom svijetu…Gdje si Bože,
Oče? |
|
Kao pitanje u pitanju. Mir žubori u svitanju, a ja? Gdje si
Bože, Oče? |
|
|
|
Hodaj, zatvorenih očiju |
|
Hodaj u tišini. I zatvori oči. Istina je zlato… |
|
Istina, radi koje ti srce ubrzano tuče. Umire, pa se iznova
rađa. Vjeruješ, da je Bog ta istina. |
|
Da je Bog jedini i pravi put. A gdje je put? |
|
U magli samo misli koračaju. Prazno. Sve je prazno…Lica svoje
maske ne skidaju. |
|
Red lica omotanih u emocije. Red čudnih misli što prolaze
glavom. A tijelo bi i ne bi, nešto učinilo. |
|
Netko još uvijek kleči ispred križa. Ja… |
|
Pa to sam ja! Istina je zlato, kad pronađeš pravi put… |
|
Isus je uz tebe. Zato hodaj, zatvorenih očiju… |
|
|
|
Sega si nam dobrog dal |
|
Leto samo ne letuje. Navek Božek ž njem putuje. |
|
Čuva našu dedovinu. Lepu, dragu, Podravinu. |
|
Žute cifre prezebrane. Rasti ziblu mlade grane. |
|
A v zibici cvet vu Dravi. Vankuš mu je kak ti plavi. |
|
Božek, Božek, sem Te zval. Sega si nam dobrog dal! |
|
Zora navek sunce vleče. Fini kruvek još se peče. |
|
Mati moja odveć stara. Z Majkom Božjom razgovara. |
|
Polek hiže nacifrana. Vunjenašom omotana. |
|
Gda veselo zvon se javi. Svetog Luku, štuje, slavi. |
|
Božek, Božek, Sem Te zval. Sega si nam dobrog dal! |
|
|
|
---------------------------------------------------- |
|
20.7.2021. |
|
Nenad Erdelec |
|
Ne budi drzak kršćanine |
|
|
|
Ne budi drzak kršćanine |
|
što poznaješ vjeru u
Krista, |
|
jer stići se Bogu može |
|
i drugim vjerskim
putovima. |
|
|
|
Ne budi drzak kršćanine |
|
što putokaz na putu
imaš, |
|
jer i on iz druge vjere |
|
utaban put od Boga ima. |
|
|
|
Ne budi drzak kršćanine
|
|
što te Bog kao dijete
ljubi, |
|
jer tvoja braća i sestre
iz drugih vjera |
|
također su Božja djeca |
|
|
|
Ne budi drzak kršćanine |
|
što u obilju Božjem
živiš, |
|
jer i ti ćeš na sud
Božji prići |
|
gdje ti to neće u prilog
ići. |
|
---------------------------------------------------- |
|
15.6.2021. |
|
Nenad Erdelec |
|
Duša |
|
Duša nije staza vjere |
|
pa čak niti vlasnik tebe. |
|
Duša je tvoj zemaljski život |
|
precizno satkan u osobnost tebe. |
|
|
|
Duša nije netko drugi |
|
niti nekog drugog breme. |
|
Duša ti je Božja spona |
|
između Njega i tvojega života. |
|
|
|
Duša je i nešto mnogo veće, |
|
vaga između patnje i sreće. |
|
Duša je u tebi Božji dar |
|
koji otključava nebeski Raj. |
|
|
|
Ali pazi, duša je sazdana u tebi |
|
pod pritiskom okolnosti, nagona i svijesti, |
|
bez dobrote, ljubavi i vjere |
|
nema tu mjesta za puno Božje sreće. |
|
|
|
---------------------------------------------------- |
|
2.5. 2021. |
|
Sunčica Orešić |
|
Pa ti, živi… |
|
Tama me prekrila, lažima istkanim. Iz srca zlobnika, što njima
se hrane. |
|
Što svijetom putuju, bez Boga u sebi. I drugima život, u očaj
bacaju. |
|
A što bi vi premili? A što bi vi predragi? Vi, što ste srce, u
crno obojali! |
|
Za sebe ga čuvajte. Pustite ranjene. Duše, što život, ponizno
blaguju… |
|
I što se isplaču, kad ljubav se okupi. Još jutrom ranim, za
stolom prastarim. |
|
Bez puno novaca. Bez žetve moderne. Gdje klasje žuto, u ljubavi
izgara. |
|
I oni nemaju, tvornice lažljive, imaju Boga, njega zazivaju. |
|
Pomozi Bože! Život mi uzeli! I s njim se igraju, kako ih volja… |
|
Tama me prekrila, lažima istkanim. I dan. I sat. Živi! Pa ti,
živi! |
|
|
|
Zemljo, milosti zelene |
|
…što tražiš mir, u svom tihom svijetu. U svom malom, ali moćnom
svijetu. |
|
Što svjetlucaš noću, a danju uzdahe brojiš. Rad svoje ljepote.
Rad svoje dobrote. |
|
I svake duše. Što se u tebi nastani. Kako Bog reče, tako bi,
kada ovaj svijet stvori. |
|
Poklanjajući nam život. Zemlju, milosti zelene… |
|
Što rosom, svojom suzom jedinom plače. Kada smo Mi, njezini
neprijatelji. Mi smo, oni što je ne vole. I zelenu joj radost
oduzimamo. I tako bezdušno gledamo, kako umire… |
|
Zašto šutiš, zemljo? Zašto u ognju izgaraš? A Bog te voli. I Bog
te čuje. |
|
Na zelen ti naslanjam glavu. Volim te, kao dijete svoje. Udahni
mi život, riječ ti šarena. |
|
Latica radost, što naklon moj traži… |
|
Oprosti, zemljo, oprosti! |
|
Zemljo, milosti zelene… |
|
|
|
…vjerujem… |
|
Otići će hladni vjetrovi. Ostaviti trag na duši. Ne dišem. Ne
čekam osmijeh druge strane. |
|
Niti stisak ruke. Koju lijepu riječ. I sve mi se čini, da kraj
nema kraja. |
|
I da se ovaj dan sivi, s vjetrovima spaja… |
|
Otići će vjetrovi… |
|
Kada ih ja ispratim. I kada shvatim, što me sretnom čini. Kada
me crkvena zvona probude! |
|
I pri duši mi tako milo bude… |
|
Isus će raširiti ruke. I sa smiješkom će me primiti u svoj dom.
I s nadom, da ću ga slijediti, ma kamo god pošao. Bez sumnje i
straha. Onako, kao kad se prepustiš nekome tko sigurnost na putu
utire. Svojom skromnošću, poniznošću. |
|
Jednoga dana. Vjerujem, da jednoga dana, otići će hladni
vjetrovi… |
|
|
|
---------------------------------------------------- |
|
24.3. 2021. |
|
Sunčica Orešić |
|
Uskrsnu, kako je rekao… |
|
Tužno je, staro zvono. Oh, kako je tužno. U boli šuti. Sto
godina ima. |
|
I u plave uspomene gleda…u tragove bijele… |
|
Pamti sve korake. Velike i male. Pamti ljude što u crkvu uđoše. |
|
Pamti ljude, što gorko zaplakaše. Pamti smijeh grleni, stisak
ruke. |
|
Tužno je, staro zvono. Oh, kako je tužno. Isus umire… |
|
Lijepa riječ mu treba. I molitva koja. Na križu je, patnja,
velika… |
|
Žalost u križ omotana. Dašak vjetra nade, što Bog dade! |
|
Uskrsnu, kako je rekao… |
|
Isus |
|
A staro zvono zazvoni, kao nikad prije. Gledajući, u plave
uspomene. |
|
I tragove bijele, na nebu… |
|
Sretan Uskrs žele Vam Apostoli Božje riječi. |
|
Svaki Vaš mali korak u dobroti srca i predanosti Bogu, velika je
nada u uskrsnuće. Nemojte stajati po strani i čekati nečiji prvi
korak. Budite Vi taj korak iskrene ljubavi prema bližnjemu
svomu. Ne dajte da pati. Ljubite ga, makar vas je i povrijedio i
pustio vam suzu koju…budite vi, uskrsnuće njegovo… |
|
|
|
…ja se rađam… |
|
Gle, kako su lijepe, ljubice u travi. |
|
Svaka svojom bojom, dragog Boga slavi. |
|
Kišne kapi jutrom, ko' pčele u roju. |
|
Nježno na dlan nose, tu nebesku boju. |
|
Sve te kapi male, svakom suze sreće. |
|
Bože, ja se rađam, kao i proljeće! |
|
Gle, kako mi srce, opet kuca brže! |
|
A zelena polja, za ruke me drže. |
|
Gle, kako su lijepe, ljubice, u travi… |
|
|
|
…na tragu srca… |
|
Četrdeset uzdisaja, na tragu srca samoga… |
|
Stisnutog i usamljenog, na maslinskoj gori. Na tragu
promišljanja. Kako i gdje? Zašto? |
|
Mi, grješni ljudi, prigrlismo oholost i mržnju. Pakosti i
strahote, koje niknuše iz našeg uma. Duše nam vrište, a oštre
riječi iz dana u dan bol zadaju. |
|
Na maslinskoj gori Isus moli. A zašto On toliko moli i razmišlja
o ovome i onome svijetu? U tišini svoga uma i drhtaju svoga
tijela, duboko pati. |
|
Mi smo ti, radi kojih mu srce ubrzano tuče. Mi smo ti, radi
kojih Ga na križ pribijaju velikim čavlima. Ali mi smo oni, koje
On neizmjerno ljubi. Pa nam sve grijehe oprašta. I umire na
križu radi nas. Zazivajući Oca svojega, prije nego li je
izdahnuo - Eli, Eli lama sabaktani. Bože moj, Bože moj, zašto si
me ostavio da toliko trpim? |
|
Smiluj nam se Bože. Ohrabri nas kada posustanemo u teškim
trenucima našeg života. Daj nam snage da i mi osjetimo ljubav,
kada nam se učini da je nigdje više nema. Onu, iskrenu i pravu,
prema Isusu. S četrdeset uzdisaja…na tragu srca samoga… |
|
---------------------------------------------------- |
|
12.2.2021. |
|
Nenad Erdelec |
|
Božje postojanje |
|
Svaki čovjek u životu ima ukazanje, |
|
jer Bog svima obznanjuje svoje postojanje, |
|
jedno, drugo pa čak i treće, |
|
ali ovisi o tebi dal ćeš to prihvatit ili nećeš. |
|
|
|
Malo čudo,
ili ukazanje, |
|
s kojima Bog u tebi budi tvoje vjerovanje, |
|
budi spreman da ga vidiš, |
|
jer možda
drugo
nečeš da doživiš. |
|
---------------------------------------------------- |
|
8.2. 2021. |
|
Sunčica Orešić |
|
Tepke ruške |
|
Črne vrane na črnini. |
|
Lepe senje na blazini. |
|
Z ranjem zvono cilenčalo. |
|
V cirkvu tebe, ne dozvalo. |
|
|
|
Leti, leti, gore samo! |
|
I nos v nebo, kak ti vtekni! |
|
Potlam budeš morti opal! |
|
Gda se ne buš, niti nadal. |
|
|
|
Gnil kak mala tepka ruška. |
|
Kaj je včera z dreva pala. |
|
Mladu travu do pojasa. |
|
Neje preveć, nacifrala. |
|
|
|
Nesi ni ti dobro vidim. |
|
Po zemli se jedvaj vlečeš. |
|
Strgan. Splašen. Boga išćeš. |
|
Morti On ti ruke pruži. |
|
|
|
Daj na noge sad se vstani! |
|
I vu sebi ljubav najdi! |
|
I za joca, majku, brata. |
|
Dragog Boga, zemlu svoju! |
|
Tepke ruške… |
|
|
|
Prežgana juva |
|
Zadišala prežgana juva i kruv domaći z peći. |
|
O sreći? Kaj bi više rekli o sreći? |
|
Na polje si težaki otišli. |
|
Z molitvom se den zbudil. |
|
Staru lesu mati zaprla. |
|
I pod lipu sela, da si počine… |
|
Da me v stranem svetu najde. |
|
Da me privleče k sebi i skušuje! |
|
I moli Boga nek' se doma vrnem! |
|
Nekaj mi ima važnoga za reći… |
|
O sreći. Da je Krista srela vu sreći… |
|
Zadišala prežgana juva i kruv domaći z peći. |
|
„Stjepan Kranjčić“ Križevci 2019. g. |
|
|
|
Budite se, dobre duše… |
|
Budite se dobre duše i branite svoje… |
|
Lijepe čase, nadahnuće. Pjesme, molbe, zagovore. |
|
I molitvu zagrlite. I molitvu poljubite. Svetu knjigu, Božji
hram. |
|
Nek' vas nitko ne zavara. Taj što lažne slike stvara. I o sebi i
o drugom, kad zlom srce vjek otvara… |
|
Neće on vas utješiti. I neće vam ljubav dati! |
|
Budite se dobre duše i branite svoje… |
|
Uspomene sjetne, sretne. I na majku i na oca. |
|
Pa Isusa pozovite. Neka vječno kraj vas bude. On je vašoj duši
lijek. |
|
Nek' vas nitko ne zavede. I u vatru ne povede. Tamo gori, vječno
gori! Mržnja sama, mržnja tiha… |
|
Budite se dobre duše i branite svoje… |
|
|
|
Ljubi bližnjeg svoga, kao samog sebe |
|
Ti, moj najbliži! |
|
Ti, koji sjediš do mene u Božjem hramu! |
|
Ja te moram ljubiti. Ja te želim ljubiti. I ruke ti pružiti.
Tako Isus reče… |
|
Al' ne reče On, |
|
da ćeš mene mrziti. Da ćeš me proklinjati. I za laži život dati.
Sebe cijelog, da me makneš…Od istine! Od molitve. Od Isusa, Boga
milog… |
|
Al' ne reče On, |
|
da ćeš mi se smješkati i pogledom raniti, a riječima što te
hrane, sami otrov sipati! |
|
Ti, moj najbliži! |
|
Ti, koji pjevaš kraj mene u Božjem hramu! |
|
Ja te moram ljubiti. I ruke ti pružiti. Tako Isus reče… |
|
Ljubi bližnjeg svoga, kao samog sebe… |
|
---------------------------------------------------- |
|
20.1.2021. |
|
Sunčica Orešić |
|
Na livadi, leden-travi |
|
|
|
Na livadi, leden-travi.
Zar se možeš odmoriti? I ljepotu izljubiti?
Klicati joj najglasnije!
I u večer najkasnije! Ona šuti. Zašto šuti?
Zar umire u samoći? Bez
ijednog milog cvijeta…
Na livadi leden-travi,
bez molitve dani idu. A oblaci sivi, teški,
pritišću joj dušu
nježnu.
I srce je već izdaje. Ne
čuje se, zar je stalo? Na trenutak, il' zauvijek?
Tko to pita? Tko se
brine?
Na livadi, leden-travi,
Još se dio neba plavi. I još dragi glas se čuje.
Imaj vjere, Isus tu je… |
|
|
|
Putujem kroz djela… |
|
|
|
Putujem kroz djela, od
najmanjih učim. Kako biti „čovjek“, od jutra do mraka.
Kako biti susjed, vazda,
u svo vrijeme. Bez zlobe i jala. Mržnje, ljubomore.
Kako biti blizu, kad
najviše treba. Nasloniti glavu, baš na moje rame.
Isplakati dušu. Otvoriti
srce. Ta i on je „čovjek“, isti kao ja.
Putujem kroz djela,
zazirem od riječi. Što duboko rane, nježnu dušu moju.
- A koji će lijek, duši
mojoj biti? - pitam se i gledam, Isusu u oči.
I otvaram vrata, neka On
mi dođe. U život donese, mir cijeloga svijeta.
Da ja mogu čuti, kako
zemlja diše. Kako ljubav rađa, neke nove ljude.
U sam smiraj dana,
zatvorit ću oči. Kao sunce milo, na počinak poći.
U sreći i nadi. S
Isusovom riječi…
Putujem, kroz djela… |
|
---------------------------------------------------- |
|
6.1.2021. |
|
Nenad Erdelec |
|
Svaki život, duša je jedna |
|
Život naš, mnogo je vrijedan, |
|
jer smo mi od Boga odabrana stvorenja, |
|
da u sebi nosimo čestice svijesti, |
|
darovanu dušu i put spasenja. |
|
|
|
Svaki život, duša je jedna, |
|
darovana čestica Božjega htjenja |
|
koja u nama može sjati |
|
u materijalnom okruženju |
|
ovoga svijeta. |
|
|
|
I tvoj je život, duša jedna |
|
sjajna čestica ovoga svijeta |
|
koja u tebi rado Bogu sjaji |
|
u prolaznom okruženju |
|
ljudskoga tijela. |
|
---------------------------------------------------- |
|
21.12. 2020. |
|
Sunčica Orešić |
|
Tko me to grije?
U snijeg, u snijeg,
nogom ću kročit. U mećavi boli, pronaći duše.
Zar nije vrijeme, za
radost i sreću? - pitam ih glasno, a one šute.
U snijeg, u snijeg, još
dublje tonem. Kad čujem glas, Njegov me zove!
O, glasu moćni. O glasu
mili. Zar dostojna ja sam, da me Ti tješiš?
I rodiš se za me. Za
svijet od grijeha. Da novi život, Ti nama daš.
Tko mi to nadu, upravo
nudi? Tko to u štali, rad nas se rodi?
U hladnoj noći, kad
strepim, molim…
Tko me to grije? |
|
|
|
Evo
mene, Božiću…
Evo mene, Božiću…
U srcu mi mirno spavaš.
U bjelini, najbjelijoj. U tišini, noć što grli.
S nježnim zvonom, dvanaest sati. I sa suzom, svijet što nosi.
Što se nada, nebo gleda.
Jednu zvijezdu, najsjajniju…
Nikad teže bol ne nosi. Svatko od nas već danima.
Nikad teže nije bilo, milosrdan i blag biti.
U molitvi zora samo. I mi s njom smo, vazda bdjeli.
Jednu zvijezdu, najsjajniju…
Dočekasmo svi s veseljem. Nek nas hrabri, nek nas čuva.
Bog premili, Isus naš.
Evo mene, Božiću, u srcu mi mirno spavaš… |
|
|
|
|
|
Ohrabri se, svijete dobri. Ljubav ljubi, ljubav sanjaj. I nosi
ga srcem cijelim, vazda vijekom, dok te bude…
I prkosi buri svakoj, kad te snađe iznenada. U radosti snagu
išti, s malim smiješkom dane piši.
Sve velike. I sve male, dane…U san s Bogom, mirno pođi…
Čestit i Blagoslovljen Božić žele Vam Apostoli Božje riječi. |
|
|
|
---------------------------------------------------- |
|
11.12.2020. |
|
Nenad Erdelec |
|
Zaista tko si?
|
|
Hej, stani malo, i pogledaj tko si? |
|
Tek nebitno biće ako Boga nemaš, |
|
tek isprazno tijelo ako duše nemaš, |
|
tek prozirna silueta ako dobrote nemaš, |
|
tek podlo stvorenje ako pravednosti nemaš. |
|
Zaista tko si? |
|
---------------------------------------------------- |
|
10.12. 2020. |
|
Sunčica Orešić |
|
Naj se žalostiti |
|
Mati, naj se žalostiti…
Naj zaplakana pred Boga iti. Pak on te ne bi štel takvu videti.
Evo, ja dok te sad gledim, mam mi suze na joči idu. Dobro su
rekli zdavna ljudi, da se z ote kože nemre nikam!
Trpljenje. Žalost. Križ. Beteg. I se tak redom iz dana vu dan.
Kak da nas nekaj oće do kraja zatrti. Ali nemre! I neće! I nigda
ne bu! Mali Isusek se bude rodil…
Bumo bdeli i molili. Ovaj advent i ove svećice, naša su radost i
veselje. Ne suze i plač!
Isus se bude rodil!
I mi skupa ž njem. Ne bumo više nigda isti. Ne bumo v srcu
nosili mržnju, grej i veliko zlo. Nek nas dragi Bog obatri. Z
svojem rođenjem, Isusek mali…
Kaj bumo mogli biti bolši ljudi. Kaj bumo imali jakšu vjeru i
vekše srce. Kaj bumo v žalosti jeno drugomu suze zbrisali. Z
starem rupčecom. Mojem, ili tvojem. Ne važno. Samo nek bumo
skupa…
V molitvi i miru…za ovaj Božić. |
|
|
|
…za stopama, u bjelini osjećaja… |
|
Ja sam nit. Čvrsta nit. U bjelini osjećaja. Sretno grlim dah
tišine, pokraj mene na list stade.
I na stablo, cvijet i travu. Sve bez riječi i bez buke. Da
miluje sve što diše, što na svojem putu nađe.
Na tom putu osjećaji. Snažni! Burni! Novi! Do dna srca
nastanjeni. Meni evo, omiljeni.
Ja ih čuvam, mazim, pazim. Neka rastu. Nek' se šire…
U bjelini svijet se rađa. U bjelini istinitoj. I umire s daškom
vjetra, zato što pravicu ljubi…
No, valja mi dići glavu. Za stopama nježno hodit. U bjelini
osjećaja. U suzama, što me nose.
Sad Isusov, slijedit put… |
|
---------------------------------------------------- |
|
25.10. 2020. |
|
Sunčica Orešić |
|
Sveti Luka, naš patrone… |
|
Ljubimo Te i štujemo iz dana u dan. Toliku su nam milost dao. Na
njoj smo Ti vječno zahvalni. No, malo tko zna da si bio vjerni
prijatelj sv. Pavla. On je tvoj uzor i učitelj. Rođen u Siriji,
tadašnjoj rimskoj pokrajini, sadašnjem gradu Antakya, na jugu
Turske.
O Svetom Luki knjige govore da je bio jako osjećajan. Da se
divio Isusovim čudesima. Svjedočanstvo svoje vjere ostavio je u
dvama spisima - Evanđelju po Luki i Djelima apostolskim. Sveti
Luka je uvijek pratio Svetog Pavla na putu. I podnosio s njim
progone. Bio je i slikar. Naslikao je više slika Djevice Marije.
Sveti Luka se štuje kao zaštitnik liječnika, bolesnika, slikara,
umjetnika, pisaca, mesara, staklara.
Pokopan je u Bazilici sv. Justine u Padovi. Hvala Bogu na toj
milosti što mi je dao, da sam mogla prije nekoliko godina
posjetiti Baziliku sv. Justine u Padovi i pokloniti se našem
patronu, našem zaštitniku… |
|
|
|
Bože, ima li još vjere…
…na zemlji…Ja, kao ja. Kao obično, plaho biće. Stisnuto u
osjećaju samoće. U otkucaju srca. Sve slabijem, tišem…Hoće li
stati srce moje, ako vjere na zemlji nema? Hoće li stati i srce
Tvoje? Reci mi iskreno. Bez straha mi ruke pruži. Ledene i
stisnute. Uz mene, ako si mi prijatelj, ako Boga ljubiš, bit ćeš
bolje…
Zato što Bog mi jednom davno reče, da ljubim, praštam, milosrđe
širim. U poniznosti. U slobodi riječi, što Duh Sveti iznađe za
mene. Milošću me pomilova i ostavi, da nosim svoj križ u tišini…
Jedan križ. Drugi. Treći. Svakim danom neki novi. Gledajući
nepravdu. Bolest i patnju. Tvoju tugu prijatelju moj. Patnju
cijeloga svijeta. Koji želi. I ne želi čuti Božju riječ. I ne
želi vjerovati u sunce. Što se uvijek poslije kiše rađa. Slutim
na dobro i loše. Na pravdu i nepravdu. I tko bi jači, pravda ili
nepravda? Ljubav, ili mržnja? Tko je jači? Zagledaj se
prijatelju moj u srce svoje i naći ćeš odgovor…
Bože, ima li još vjere, na ovoj predivnoj zemlji? Ima li još… |
|
---------------------------------------------------- |
|
28.9. 2020. |
|
Sunčica Orešić |
|
Poći ću za istinom… |
|
Neka me tjeraju lagati, od jutra do sutra. I sutra…neka me u
okove lažima vežu. Neka mi pokazuju kako ću lijepo živjeti u
laži. I kako će me narod slaviti i voljeti. A ja ću im se
smješkati i glumiti dobru dušu u svakom trenutku. Ta narod ne
zna da ja lažem… |
|
Poći ću za istinom. Tražit ću je od jutra do sutra! Tražit ću je
na dnu mora, jezera i rijeka. Na visokim gorama koje nebo ljube.
I ja ću ga uplakana ljubiti. Tada ću sigurno znati, da sam na
pravom putu. Kada mi srce obuzme ljubav. A dušu ispuni mir. U
tišini, ponizno, poći ću za istinom… |
|
|
|
Predivan… |
|
Osjećaj poniznosti… |
|
U sam smiraj dana. Kada se sva svijetla lagano gase. A zvono
tiho u daljini se čuje. I pogled stremi prema neobičnom
plavetnilu, jedna suza klizi niz lice… |
|
Ti si tako predivan Isuse. Milost moja, nije kao Tvoja. Dobrota
moja, nije kao Tvoja. Niti milosrđe moje nije…Ali ono se budi!
Glasno ću viknuti, da se ono budi u meni! Isuse, uzdam se u
tebe. |
|
Predivan… |
|
Osjećaj ljubavi… |
|
On otkucajem srca veže. A molitvom liječi rane duboke. Što se
množe iz dana u dan. Pa ti ne daju disati, niti koraka s mirom
napraviti. Ni oka sklopiti, a kamo li nešto lijepo usnuti.
Teškim korakom, ali s nadom i sutradan ideš prema Njemu. On je… |
|
Predivan… |
|
---------------------------------------------------- |
|
15.9. 2020. |
|
Vesna Puhač |
|
Ljubav i praštanje |
|
(molitva Milosrdnom Isusu) |
|
Isuse moj ljubljeni, koji si sama ljubav i praštanje. Molim Te,
oprosti nam sve naše grijehe i slabosti. Propuste. Daj nam snage
da možemo praštati i ljubiti svoje bližnje. Podari nam snagu
volje i daj nam svoju snagu da ne posustanemo na putu našeg
života. Ti nas vodi i prosvjetljuj. Učini da ne sudimo, nego da
budemo milosrdni jedni prema drugima, kao što si Ti milosrdan
prema nama. Da molimo jedni za druge i zajedno rastemo kao tvoji
apostoli. Daj da budemo dar jedni drugima, Isuse molimo te… |
|
Gospodine. Ti znaš da smo samo ljudi. Ti znaš kako smo sazdani.
Spominješ se da smo prašina i da smo slaba stvorenja. Stoga Te
molimo da nam uvijek ispočetka praštaš sve naše izdaje. I
udijeliš poniznost i snagu. Da ti se uvijek nakon svakog pada
vraćamo. Da se ne umorimo moliti za praštanje. Ti si ljubav i
milosrđe Isuse. Obasjaj nas zrakama svojeg srca i svoje ljubavi… |
|
Milosrdni Isuse, predajemo Ti svu djecu naše župe. Nitko drugi
im ne može dati bolju pomoć. Oslobodi ih grijeha. Uči da rastu u
ljubavi. Sačuvaj ih od lošeg društva. Pomozi im u njihovu
učenju. Učini ih ljubaznima prema siromasima, unesrećenima i
patnicima. Sačuvaj ih u svojoj prisutnosti i u dobrom zdravlju.
Tako da rastu na Tvoju slavu. Za dobro drugima i na posvetu
svojih roditelja, Isuse molimo Te… |
|
---------------------------------------------------- |
|
10.9. 2020. |
|
Sunčica Orešić |
|
…putuju duše… |
|
Putuju duše bolesne, plahe. Na sjever, na sjever, rane ih vuku. |
|
Veće i manje, kako to biva. U srcu nose Isusa živa. |
|
Njemu se mole. I njega ljube. Kad im se nade i snovi gube. |
|
Nestaju danas. Nestaju sutra. U magli gustoj, ko' jesenja jutra… |
|
|
|
Putuju duše umorne, jadne. Bez riječi samo, s rukom u ruci. |
|
Čuje se jecaj. Molitve riječi. Kako bez vjere, žalosti prijeći? |
|
I sinja mora. Hridi od laži. Brodolom tu je, svakoga časa. |
|
Isus ih hrabri da nade ima. Na jastuku blijedu, kad budi se
zima. |
|
…putuju duše… |
|
|
|
…još jedan korak… |
|
…mogu ja to…Još jedan korak napraviti, iako mi nije stalo da to
učinim. Iako ne vidim i ne osjećam, da je baš sada taj trenutak.
Jedan korak radi Isusa. Jedan radi Marije. Jedan radi Boga
dragoga…mogu ja to… |
|
Polako i strpljivo idem osunčanom stranom svijeta. Prema
plavetnilu što mu ruke pružam iz očaja. Čvrsto stojeći na
zemlji. Od koje nastah. Koja me ljubi. Kako ne bih i radi nje
napravila još jedan korak… |
|
S molitvom. S krunicom u ruci. I pjesmom što Duha Svetog zaziva.
A anđele veseli u ovo gluho doba. Doista, mogu ja to. Iako su
noge teške. Iako me duša boli. A cijeli svijet je kao vrtuljak
laži i nepravde. Doista, mogu ja u istini, pokori i ljubavi
prema Bogu, napraviti |
|
…još jedan korak… |
|
---------------------------------------------------- |
|
23.8. 2020. |
|
Sunčica Orešić |
|
Gledam Te u oči Isuse… |
|
Gledam Te u oči Isuse. I tonem u duboke vode. Misli me
ranjavaju. Tijelo me boli. I svaki čas uzdišem. Bol me iznova
savladala. Što ona, što grijeh kojega se nikako ne mogu odreći.
Ja nisam dostojna Tvoje ljubavi. Oprosti mi, Isuse. Od srca se
kajem… |
|
Osjećam da si mi Ti najbolji prijatelj. I vjerujem da ćeš me
utješiti. Samo se još uvijek pitam u strahu - Imam li dovoljno
čvrstu vjeru za reći Ti, vodi me Isuse! I ne misliti ni na što
drugo, samo se prepustiti, Tebi… |
|
Još uvijek klečim pred Tvojom slikom Isuse. Bojim se ustati i
krenuti dalje. A kamo ću ja? Nemam nikoga da bi me utješio.
Rekao mi riječ, što liječi srce ranjeno. Pokaži mi put, Isuse.
Daj mi neki znak. Molim Te. |
|
Ja svakim danom sve više rastem u vjeri. Uz molitvu i pokoru
bolji sam čovjek. I zato križ koji nosim, nije tako težak. Zato
i krenuh putem koji si mi pokazao. Uz suze i smijeh. Radost i
tugu. Spoznah život pun dobrote i ljubavi. Ona je u meni jača
nego prije. Pred Tvojom slikom molim Isuse, u tišini… |
|
I misli se redaju jedna za drugom. Nose me u prošlost i blijedo
lice mi kazuju pred svima. A ja strpljivo idem naprijed i nadam
se milosrđu Tvojemu. Sada. Danas. Sutra. Zauvijek…I gledam u
beskrajno plavetnilo. Šutnjom potvrđujem strpljivost. Molitvom
radost i veselje. A srcem blagim, milosrđe. U tišini ranjene
duše, gledam Te u oči Isuse… |
|
---------------------------------------------------- |
|
3.08.2020. |
|
Nenad Erdelec |
|
Putokaz
spasenja |
|
U protoku zemaljskog života |
|
postojah i ja kao i svako drugo tijelo, |
|
bitan i nebitan, |
|
kao i svaka zvijezda bez planeta |
|
što svojim sagorijevanjem predivno sjaji, |
|
možda samo Bogu, |
|
a možda i nekome kao putokaz spasenja. |
|
---------------------------------------------------- |
|
2.8. 2020. |
|
Sunčica Orešić |
|
Otvori mala vrata… |
|
Otvori mala vrata. Da velika, Božja ljubav, kroz njih uđe u
tvoje srce. Ne pitaj - Kako? Ne čudi se i ne promišljaj. Samo
otvori! Znat ćeš zašto. Znat ćeš kada će to biti, vjeruj mi.
Kada te molitva ponese. Kada ti riječ miluje dušu. I ti goriš
kao svijeća bez kraja. Kao plamen, u žaru izgaraš… |
|
Duša ti lijek pronašla. Pa se smješkaš i drugima dobro činiš. I
ne pomišljaš na bolest i smrt. Rane ti zacijeliše rad riječi
Njegovih. Lice ti se pomladilo, a bore nestale preko noći. |
|
I spreman si. O, doista si spreman, čekati jutro zlaćanim
osmijehom. Ljubiti nebo i zemlju. Pogledom neumorno tražiti
Onoga, koji ti je u srce zašao. |
|
Otvori mala vrata, da velika, Božja ljubav kroz njih uđe… |
|
|
|
Sve radosti mi svijeta, Isuse… |
|
…polako nestaju…Izmiču iz ruku. Kroz prste prolaze. I novim
vapajem bilježim jutarnji sat. A podne, uzdasima i nemirom. Kad
predvečerje u suncu radost nađe, ja okrenem glavu i obrišem
suze. Iznova, po stoti put…Put beskrajan i težak. Istini valja u
oči gledati. I niti po koju cijenu, predati… |
|
Dušu svoju grijehu i lažima. Kako bi bilo drugima milo i drago.
Samo treba biti svoj. Biti ponizno „Ja“! U svijetu oholih i
bahatih. Biti Isusov učenik i sljedbenik. To je razlog za
radost. I razlog za dići glavu gore. Živjeti u istini. I samo
istini cijelog svojeg bića. Biti nepregledno more milosrđa. Biti
Petar stijena, na kojemu ćeš graditi sve, što ti je srcu milo… |
|
Graditi. Oči u oči s Isusom. Na koljenima i suznih očiju. U nadi
da ćeš čuti njegovu riječ, a ne riječ onih koji bi cijelim
svijetom vladali. Ne znam zašto im ne zavidim na toj moći?
Zasigurno što ću Te jedino ja moći, gledati u oči…Osjećajući u
tom času… |
|
…sve radosti svijeta, Isuse… |
|
---------------------------------------------------- |
|
21.7. 2020. |
|
Sunčica Orešić |
|
Tko kuca na vrata? |
|
- Nemoj otvoriti. Samo šuti. |
|
- Otvori! |
|
- Nemoj otvoriti, možda je prosjak. |
|
- Otvori! Podaj mu kruh i nadu u život! Kaži mu koju lijepu
riječ! |
|
- Nemoj. Neka ide. Što će ti on? |
|
- Ali pred vratima nitko ne stoji! - uzviknem ja i pogledom
stanem tražiti prosjaka. |
|
- Ma, ne ta vrata! |
|
- Koja? - upitam već nervozno. |
|
- Otvori vrata svojeg srca! |
|
- Kako? - ponovno upitam, ali sada već u strahu. |
|
- Znat ćeš uistinu, ako mi vjeruješ cijelim bićem svojim. I
cijelim srcem svojim… |
|
|
|
…sreću… |
|
Srela sam sreću, u majčinom cvijeću. |
|
U buketu misli, što niz lice klize. |
|
Godine, dani, svijetlost i mrak. |
|
Ničiji život, nije baš lak. |
|
I sreću sam srela, u magli i rosi. |
|
Nebeskoj kiši, što travu kosi. |
|
Ko' oblak crni, svi loši dani. |
|
Putuju nebom, potpuno sami. |
|
I sreću sam srela, kad god sam htjela! |
|
I mogla i znala, reći Ti hvala. |
|
Isuse mili, radosti moja! |
|
Sreća si vječna, u stotinu boja… |
|
---------------------------------------------------- |
|
20.06.2020. |
|
Nenad Erdelec |
|
Dijete se rodi, po ocu i majci Spasitelja dobi |
|
Majka dijete rodi |
|
u
muci i krvi |
|
Bogu ga dodvori. |
|
Krunicom u ruci |
|
često se moli |
|
da joj dijete |
|
Spasitelja dobi. |
|
|
|
Ni otac praznih ruku nije |
|
u znoju i radu |
|
Bogu hram izgradi. |
|
Često se u crkvi |
|
s nadom pokloni |
|
da mu dijete |
|
Spasitelja dobi. |
|
---------------------------------------------------- |
|
17.6. 2020. |
|
Sunčica Orešić |
|
Mrzle riječi njihove…
Sastali se jedne večeri neki ljudi, pa dogovorili da će mi
raditi o glavi. Da će mi biti kamen spoticanja na svakom koraku.
I tako su se slatko smijali. Noseći u srcu mržnju i prijezir
prema čovjeku.
Jednostavnom čovjeku. Onomu, tko ih nikada ne uvrijedi. I ne
učini im ništa nažao…
Mrzle riječi njihove, zalediše posljednju kap dobrote u njima.
Oni to osjetiše, pa se njihov smijeh i ruganje nastavi dalje.
Trajao je danima. Mjesecima. Godinama…
- Prazna su srca vaša. Ja vam ovom prilikom velim. A džepovi su
puni, ne novaca, nego tuđih suza, ponajviše mojih…
No, jednoga dana oglasi se dragi Bog. Te mi pošalje Duha
Svetoga. Da mi udijeli mudrost i ublaži bol. Pomiluje dušu i
izliječi srce od
Mrzlih riječi njihovih… |
|
|
|
Pođi za mnom…
Probudi se čovječe! Ne sanjaj san, bez vjere u Boga. Ne slijedi
misli, što nemir ti nose. U tuđem si svijetu. Na tuđoj si
zemlji, ako na njoj ništa svetoga nema…
Ti lagano pođi. Ne žuri. Korak, po korak. Vremena ima. Zrno, po
zrno, žito će rasti. Klasje zeleno. Klasje žuto. Kao sunce, što
se rađa u ime Njegovo…
Žanješ li i ti dobri čovječe, mir i spokoj u predvečerje? Uz
obitelj. Sa smiješkom grleći sve što ti je najdraže na svijetu.
Tako čvrsto privlačiš k sebi. Ljubeći to bez imalo sumnje…
Ljubiš li i Isusa tako? I ideš li za njim? Misliš li nekada i na
njega? Kada ti je dobro u životu. I kada te nevolja snađe.
Sjetiš li se tek tada, njegovih riječi?
- Pođi za mnom!
Samo tri riječi što mijenjaju život. I donose radost. Ako je put
Isusov, put tvoj. Kalvarija i križ. I beskrajno milosrđe…Njegov
glas.
- Probudi se čovječe! I pođi, za mnom… |
|
---------------------------------------------------- |
|
30.05.2020. |
|
Nenad Erdelec |
|
Nije život hod bez traga |
|
|
|
Nije život vrč veselja |
|
niti staza bez svršetka, |
|
život naš je Božji dar, |
|
u njem moći drugom
dati |
|
sreću,
nadu,
spas. |
|
|
|
Nije život hod bez traga |
|
već zrcalo našeg vjerovanja. |
|
Trag se naš dobro vidi |
|
po kome će nam suditi. |
|
Bio trag Bogu drag |
|
vidjet ćemo vječni raj. |
|
|
|
---------------------------------------------------- |
|
28.5. 2020. |
|
Sunčica Orešić |
|
Kako Ti, raspet na križu…
Kako Ti, možeš, izdržati? Kako?
Iskupiti sve grijehe ovoga svijeta…
U mnoštvu duša osjećam mir razoren. Nepravdu, jal, svetogrđe,
laž. Sve to vidim, kao visoke stijene. A Tvoja dijela Isuse, još
uvijek žive u meni…U prirodi, što si nam stvorio.
Gle, mala voćka i list plahi, što ljubi zelen travu! I ne spušta
glavu, nego gore u nebo gleda. Tamo snagu pronalazi. Tamo se,
utječe Bogu. Svojem stvoritelju. Zato što zna, da i kad silno
pati, On će biti uz nju…
I uz nas. Za sva vremena. Ja mogu. I ti možeš. Poći dalje. Na
koljenima ako treba. U suzama. U očaju. Ali ne sa sumnjom. I ne
u strahu, pitajući
- Kako Ti, raspet na križu, možeš izdržati?
Ne vole Te. Smiju Ti se i ponižavaju. Osudili Te na smrt!
Kako možeš? Kako Isuse? Izdržati… |
|
|
|
Odmori dušu, srce probudi…
Oh, ljudi. Da. Mi smo ipak samo ljudi. Mi griješimo…I kada se
smiješimo.
I kada nam laž, nekad istina bude. A mi je tako nježno
prigrlimo. Čuvamo.
Dajemo joj vlast nad nama. Pa ona caruje. Ona nas tako prividno
usrećuje.
A mi se na trenutak stisnemo od nemoći. Bježimo u tišinu…
Da nam dušu odmori. A srce probudi, molitvom… |
|
---------------------------------------------------- |
|
18.5. 2020. |
|
Sunčica Orešić |
|
Poteci slovo, s izvora milosrđa… |
|
…s izvora milosrđa…
Poteci slovo. U riječi dom svoj nađi. U riječi što liječi. Sve.
Naše boli. Razočaranja. Samoću. Tihu patnju. Suze što vire iz
očiju. Samo što ne kanu. Niz obraze ledene, ne dam im da krenu…
Uvijek neka riječ s izvora milosrđa ohrabri našu dušu. I to u
pravi čas. Bar nam se tako čini. A zar to nije Božja volja? Zar
to nije providnost i snaga vjere? Vjere, što je duboko u nama.
Ni ne slutimo da živimo s njom. Samo sklapamo ruke i molimo.
Molimo. Bez puno razmišljanja. Bez odmaka od svijeta u kojem se
nalazimo. Moramo znati osjetiti, da je Isus dragi naš izvor
milosrđa…
Uvijek Mu moramo biti blizu. A on će nas tada voljeti još više.
Učinimo neko dobro djelo svaki dan. Makar nam je to tako teško.
I strano. I ne snalazimo se u tome. Kako ljubiti druge? Zašto
ljubiti druge? Teško je. Ja znam. Teško je mijenjati sebe i
govoriti istinu…
Napijmo se vode. Žive vode. Budimo slovo. Pa potecimo veselo, s
izvora milosrđa… |
|
|
|
Svibanj mi zelen, u molitvi bi… |
|
Majko naša. Kraljice neba.
Majko mila. Majko ljubljena.
Svibanj mi zelen, u molitvi bi…
Na svakom cvijetu kruna je tvoja. U stotinu boja, pogled je
tvoj. I tako mio. I tako blag. Od krunice zrno, u rosi trag…
Duša mi plače. A tijelo se lomi. Kad put mi kaže, zvono što
zvoni…
U njemu ja sam. Kraj njega ja sam. Zvon mi srca, bi tako glasan.
Neću ga kriti. S njim ću ja mrijeti. I živjeti život, tiho, u
sjeti…
Majko moja. Majko nade!
Majko strpljiva. I za me jedina.
Tebi se utječu svi nemirni sni. Kad svibanj mi zelen, u molitvi
bi… |
|
---------------------------------------------------- |
|
5.5. 2020. |
|
Sunčica Orešić |
|
Ne možeš me, ne voljeti Bože… |
|
|
|
Ne možeš me, ne voljeti Bože. Ne biti mi blizu. Riječima utjehe.
Riječima, što mi liječe srce ranjeno. Osjećam te kraj sebe. Duša
mi kliče, a tijelo se iznova rađa. Ja znam. Sigurno znam. Srce
mi evo, ispuni prevelika dobrota tvoja. Izliječi ga, od zavisti.
Od mržnje i grješnih misli. I sumnje u Tebe…
U smiraj dana, sunce svoj put nađe. Neka ga. Neka počiva u miru.
A ja ću se iznova nadati i vjerovati, da će se sutra ponovo
roditi za mene…
Obasjat će me dobrotom svojom. Makar toga nisam vrijedna.
Oprosti mi, Bože. Ako ne nađoh pravi put, da Te mogu voljeti i
slaviti. I ne prepoznah tvoj lik u drugim ljudima. U svakom
cvijetu. U zelenoj travi. Ti si tako dobar i milostiv.
Ne možeš me, ne voljeti Bože… |
|
|
|
|
|
Evo kapi iz davnina |
|
Evo kapi iz davnina. |
|
Svetog Duha, Oca, Sina. |
|
Ja u kiši nju sam našla. |
|
U starine, kad sam zašla. |
|
|
|
Stara mati pokraj peći. |
|
U srcu joj hladna zima. |
|
A u suzi riječ joj svaka |
|
- Drago moje, Boga ima. |
|
|
|
- Da Ga nije već bi davno, |
|
u nebesa pošla gore. |
|
Još težačke ruke moje, |
|
s djedovinom nek' se bore. |
|
|
|
- Prema nebu tužno gledam. |
|
Prema nebu što ga slavim. |
|
U Majčicu Božju, milu. |
|
Prema svojoj rijeci Dravi. |
|
Evo kapi, iz davnina… |
|
|
|
---------------------------------------------------- |
|
19.4. 2020. |
|
Sunčica Orešić |
|
Uzorane brazde
Uzorane brazde na blijedu licu se množe.
I lijevo. I desno. Bijeg iz vlastite kože.
A rijeka misli, sve glasnije zbori!
Dobro i zlo, u srcu se bori!
Samo tišina zasipa brijeg bijelim zvijezdama.
Trag još ostaje na nježnoj duši.
I stope, kojima vjerno Isusa pratiš…
Uzorane brazde nitko sam ne bira.
Još ranjena duša rosu ljubi, kapima mira.
I gleda u nebo. Pred sam kraj…
U smiraj dana. Uzorane brazde… |
|
|
|
Tražim te, u boji novih lijeha…
Tražim Te Isuse…
U baršunu nestajem. U baršunu se skrivam. I osjećam veliku
radost, u boji novih lijeha. U svakom novom cvijetu, Tvoja je
prisutnost.
I mir se širi. Cvijet u zelen glavu spušta. Tako sigurno. Tako
odlučno. Zato što vjeruje, Tebi. I zna da će Te u barem jednoj
lijehi naći. Zna da ćeš ga štititi i kada stane venuti…jednoga
dana…Umrijet će. Na tvojim rukama. U tišini…
U tišini će jednoga dana ponovno dići glavu. Omotan bijelom
zorom. Na udaru hladnih vjetrova, što nose sve pred sobom. I
njegove latice. I njegove molitve…ali vjeru ne…
Prepustio se…Tebi. Vodiš ga. I ljubiš. I miluješ, riječima. Ne
ču ih on nikada do tada. Pa stane maštati o tome, da život bude
vječno proljeće…Da život bude sve što do sad nije bio.
U boji novih lijeha…Tražim te, Isuse. |
|
---------------------------------------------------- |
|
9.4. 2020. |
|
Sunčica Orešić |
|
|
|
Dijelim se na sjever i jug
Dijelim se. I svijet spoznajem. Nekako drugačije. U stihu poete.
U boji očiju. U najdubljem osjećaju…nose me valovi sumnje i
samoće…
Dijelim se, na sjever i jug. I ne znam kako ću. I zašto biram
stranu? Grčevito stišćem ruke, promrzle na buri, jačoj od
osjećaja praznine i teška života. Ne uzimam suze tek tako. One
sigurno nešto znače. One prebiru po mojoj duši.
Od sjevera dolaze ledene riječi. I nastanjuju se u meni. Od
sjevera dolazi neizvjesnost, sumnja i strah. Praznina. I svakim
novim danom, križ novi. Nosim ga. I ne nosim. Bježim od njega. U
bunilu moleći za sebe i za druge…
Na jug!
Tamo je bolje. Tamo ću pobjeći! Sakriti se od zla i nemoći. Tamo
će me ljudi voljeti. Njihova će srca biti topla i meka. I ljubav
mi neće nedostajati. Moje misli su već tamo. Na jug! Moram poći
na…I evo me tamo. Okružena lažnim osjećajima. Usiljenim
smijehom. Visokim stijenama. Utapam se u laži. Očajnim glasom
dozivam…
Sjever!
Tamo se želim vratiti. I pronaći negdje na raskrižju oprost od
Boga, što se dijelim, na sjever i jug… |
|
|
|
Pune grane smijeha
Vesele se. Baš to žele.
Pune grane smijeha…
Cvijetom nanizane.
Bijelim omotane.
U miru se skupljaju.
U miru se ljube.
Pune grane smijeha!
Kao zrnom tkane.
I molitvom dane.
Ja ih sanjam.
Ja im pjevam.
Baš su Božje djelo.
Radost i trenutak.
Sad za tihi kutak.
Srca našeg samo…
U kojem će ostati.
U kojem će postati.
Ako nisu još do sada…
Pune grane smijeha… |
|
|
|
Moja mala molitva
Moja mala molitva,
ne prati red riječi.
Sve mi misli šalje,
rođene u sreći.
I vodi me putem,
kamo nisam smjela.
U plavetna polja,
zemlju dobrih djela.
Tamo gdje su ljudi,
svi jednaki Bogu.
U bogatstvu duha,
gdje živjeti mogu.
Moja mala molitva,
svakom suze briše.
Govori da sunce,
stiže poslije kiše.
Da se uvijek svakom,
dobro dobrim vrati.
I ljepota duše,
riječima pozlati.
Moja mala molitva,
prekrižit me zna.
Od umora kada,
kraj nje, zaspim ja.
Ovom malom molitvom, punom nade za sve nas. I osjećajem da je
Bog uvijek tu. Da nas želi vidjeti sretne i vesele. Zato što nas
jako voli. Sve prolazi, samo iskrena ljubav ostaje. Nju moramo
moći dati jedni drugima. Jedino tako ćemo Uskrsnuti i mi…s nadom
u bolje sutra i bolji svijet. SRETAN USKRS žele vam Apostoli
Božje riječi! |
|
---------------------------------------------------- |
|
31.3. 2020. |
|
Sunčica Orešić |
|
Ostati bez ičega…
Ne može se ostati bez ičega, ako riječ Isusa, hrani dušu tvoju.
Ja vjerujem. I vjerujem! Nogom bosom preko trnja i kamenja, bez
ozljeda. Bez ožiljka…Što po tijelu. Što po duši. Ja vjerujem…
Gle nas samo, u suzama. I u strahu svak za svoje. Nježna bića,
djeca naša. Naši stari, otac, majka…
Gdje god bili, tu su s nama. Isto nebo, danas dijele. A na njemu
smjenjuju se, tama, zvijezde i put nade…
Što će biti? Kako? Zašto? Zar te riječi srce liječe? Ne pitajte!
Ne strepite! Bit će bolje! Bog nas voli. Svi smo njemu djeca
draga. On je s nama kad je teško, da nam vjeru opet vrati.
Zajedno, pobijedimo kušnje. Ja znam da MI to možemo! I vjerujem…
Kad nam duša za molitvom vapi, ne može se ostati, bez ičega… |
|
|
|
…ko' narcis, žeđam…
…žeđa duša moja…Kraj ove ljepote, što se rađa bez ijedna slova.
Iz ruku mi izmiče! Ne da se ljubiti! Mirisati! Grijeh na mojim
rukama , ne prihvati na sebe…
Ko' narcis žeđam. Eh, da mi je barem sjena njegova biti, u tom
domu zelenog mira. Eh, da mi je molitvom vjere uzvratiti. I biti
bolja prema njegovoj nježnoj duši. Toj nježnoj duši, što sam Bog
stvori. I istinu i pravdu, u oazu livade stavi…
- Ima li negdje takve ljepote? Čujem, neki se pitaju.
- Ima li? - pitam se i ja isto. U samu zoru, a usta mi suha.
…ko' narcis, žeđam… |
|
|
|
---------------------------------------------------- |
|
26.3. 2020. |
|
Sunčica Orešić |
|
…u ime ljubavi…
Kako bi Vam se danas obratili Apostoli Božje riječi? I kako bi
došli do vaših srca i bar malo Vas utješili? Obrisali Vam
suze…Odagnali strah i neizvjesnost. Bili najbolji prijatelji.
Kako?
Ja mislim, da ćemo na prvo mjesto staviti LJUBAV. Ljubav koju
nismo baš poznavali. I nismo je znali čuvati kao najveće blago u
životu svih nas. Dobro znamo da smo svi samo ljudi. Nismo sveci
i nismo Božanstva! I griješimo! Od jutra do sutra! Čim se
probudimo. Cijeli dan. I kada želimo spustiti umornu glavu na
jastuk, opet griješimo…Mislima. Djelima i riječima.
- Kakvi smo mi ljudi? - pitam se iz dana u dan.
Nedavno sam srela jednog čovjeka, do jučer beskućnika. I on me
fascinirao svojim dobrim srcem i svojim načinom razmišljanja.
Poimanjem života i definicijom sreće. Ljubavi prema drugima. I
on mi reče
- Ljudi su najsretniji kada broje svoje kuće, vikendice, aute…A
ja sam najsretniji kada brojim zagrljaje i poljupce. I kada
dijelim sa svima ljubav i sreću.
Htjela bih da svi razmislite o njegovim riječima. Što je
najvažnije, tom čovjeku, do jučer beskućniku? Što? I zašto je on
tako sretan? On zasigurno nikada neće izgubiti poljupce i
zagrljaje, a MI?
Sve. Sve možemo izgubiti za samo nekoliko minuta…Potres,
razrušene kuće i crkve, bolest.
Sve će to proći i sve će se obnoviti. A mi? Što ćemo? Hoćemo li
izgubiti jedni druge? Radi grubih riječi, neopraštanja,
ljubomore, zavisti? Zato što si ne želimo opraštati, sve će nas
pobijediti mržnja. Da. To je tako gruba riječ. Mogu reći i
žalosna…
Samo velika ljubav u nama, koju nesebično želimo dijeliti, može
pobijediti zlo! I kada konačno otvorimo naša kamena srca,
otvorit će se i naše premile crkve. A ja sam sigurna da će opet
zapjevati crkveni zbor sv. Luke Evanđeliste kao nikada do
tada…Nadahnut Duhom Svetim …u ime ljubavi… |
|
|
|
Ljubim te, neprijatelju moj…
Svijet od žalosti. Svijet od nemira! To sve! I od suza, dan
većinom tkan! Sve si to ti, neprijatelju moj…I ti si nemirno
more, što utapaš svaku moju nadu i želju. I vučeš me sa sobom u
dubine. Rado mi na uho šapućeš, laži. Tako male i slatke. Ah.
Tko ti ne bi vjerovao? A ja znam. Sigurno znam. Da u tebi
ljubavi i čistoće nema. Nema niti duše. Ni milosrđa. Ne voliš ti
nikoga neprijatelju moj…
Zatvaraš mi kuću. U njoj svoju pobjedu slaviš. Sam. No, gledaju
te Sveci. Gleda te Isus. Gleda te Marija. I Bog sam…
Otvorit ćeš ta vrata, vjeruj mi. I to radi beskrajne ljubavi što
u meni ne mre…I zazvonit će sva zvona, u radosti i veselju. A ti
ćeš se slomiti i više se nikada nećeš vratiti u moj dom.!
Pogledom poprijekim. Licem nalik na zvijer. I dalje ćeš me
razapinjati na križ. Smijući se mojoj patnji i boli! No, ja ću
ti tiho reći…
- Ljubim te, neprijatelju moj… |
|
---------------------------------------------------- |
|
18.3. 2020. |
|
Sunčica Orešić |
|
…lijepo sanjaj… |
|
Ti zazivaš noćas, Njegovo ime. |
|
Pred očima tvojim, san ti mre… |
|
Od svega ti samo, ostale zime. |
|
A bio si siguran, da imaš sve. |
|
|
|
Iz dubokih voda, molitva živa. |
|
Pod teretom grijeha, zagrljaj stran. |
|
Ti zazivaš noćas, Njegovo ime! |
|
U srcu novi, još tražiš dan. |
|
|
|
Isus će noćas, riječima nade, |
|
Pokrit te nježno, donijet ti mir. |
|
Samo ga zovi. U san ga zovi. |
|
I kraj njega…lijepo sanjaj… |
|
|
|
Nostalgijo, tako bolna i lijepa, pod teretom križa… |
|
Lepršava i još živa, moja sjećanja na majku i oca. Kao da su još
tu, sa mnom. I sad ćemo zajedno sjesti za stol, pa će me koriti
uz smiješak. Majka će poslije ručka sklopiti ruke i moliti
krunicu. A otac će zadrijemati na svojem omiljenom mjestu. |
|
- Majko! - više ništa nije isto kao prije, viknem ja u suzama na
njezinu grobu. |
|
- Majko! Ja bih rado legao kraj tebe! - opet ću ja, pod teretom
križa. |
|
- Dobar dan ti mili čovječe! - netko vikne iza mene, a ja stanem
bježati. |
|
- Nisam ja onaj, na kojeg misliš… |
|
- Ti si moja savjest!? |
|
- Što ti misliš, kakav je onaj čovjek tko napusti majku i oca
svojega? Kakav križ on sada nosi? |
|
- Hoće li mi Bog moći oprostiti? - upitam ga ja u strahu. |
|
- Što ti misliš? - drugi put me upita. |
|
- Neće mi nikada oprostiti! - viknem i iznova obrišem suze. |
|
- Bog tebe voli. I oprostit će ti. Ali nostalgija za prošlim,
sretnim vremenima u rodnoj kući, bit će ti vječno u srcu. I
krivnja koju osjećaš, bit će tvoj križ, zauvijek… |
|
---------------------------------------------------- |
|
3.3. 2020. |
|
Sunčica Orešić |
|
…i bi jedan čovjek… |
|
I bi jedan čovjek, koji se preko noći pretvori u nekoga, kojeg
do jučer nije poznavao.
- Sav sam se pretvorio u glumu! - vikne on tako sretno i
razdragano, zato što drugoga načina za živjeti i postojati ne
nađe.
Njegove ruke. Njegove noge. Lice. Oči. Čitavo tijelo bi, jedna
velika glumačka atrakcija. I sve je druge zabavljao, a najviše
sebe. Tako mu je život bio lijep i ugodan. Ali, jedan njegov
neprijatelj je vrebao iza svakog ugla…
Ogledalo!
Ogledalo duše. Ogledalo srca. Istina. Čistoća. Sve se moglo
vidjeti u ogledalu. Zato ga taj čovjek uvijek izbjegavao. Ali,
gdje god se okrenuo, evo ogledala opet ispred njega!
Pobjegne taj čovjek u crkvu, u nadi da će se tamo sakriti. I bi
njegovo tijelo u crkvi! Ali njegova duša ne!
- Striček! Zašto plačeš? - upita ga iznenada jedno malo dijete.
- Ne plačem! Ja samo glumim da plačem! - vikne on ljutito
gledajući u to dijete.
- Evo. Dat ću ti jedan bombon. Majka mi je dala kada sam krenuo
u školu. Ja ću ga rado tebi pokloniti.
- Baš ti hvala! - veli čovjek i pruži ruku prema bombonu.
Malo dijete mu na dlan stavi samo omot od bombona. A čovjek se
zbuni i posrami.
- A gdje je bombon?- upita tiho on dijete koje se smješkalo.
- Nema ga! Ja sam ga pojeo! I glumio sam, da ću ti ga dati… |
|
---------------------------------------------------- |
|
24.2.2020. |
|
Sunčica Orešić |
|
…što nose ga vjetrovi… |
|
Kao prah, što nose ga vjetrovi. Kao ime. Kao postojanje. Čega?
Je li to postojanje ljubavi? Ili mržnje? Zla! |
|
„Ja“ – Kao sam sebi lijep i pametan. |
|
„On“ – Kao nešto što ne može biti bolje od mene. |
|
„On“! Moj prijatelj i brat! Kojeg tako lažno ljubim… |
|
Postiti od laži, prijevare i zlobnoga srca. Tako nam valja
postiti. I promišljati u samoći. Najviše o sebi. O svojim
djelima. Obriši čovječe suzu drugome, pa tek sebi! Ovih
četrdeset dana…barem jedan dan budi istinski prah što ga nose
dobri vjetrovi… |
|
Što li maslina rodi ovog ljeta? |
|
Ti, maslino nama tako sveta! |
|
Od tebe pepeo nasta! |
|
Od tebe kajanje, pokora i poniznost… |
|
…u vijeke… |
|
Budite narod koji moli i vjeruje. Budite prah, |
|
što ga nose vjetrovi ljubavi i nade… |
|
|
|
---------------------------------------------------- |
|
|
|
21.2.2020. |
|
Sunčica Orešić |
|
Vrati se… |
|
Vrati Božjoj kući. |
|
Nakon puno dana, |
|
godina i sjete… |
|
Vrati se. |
|
Ti si, Božje dijete. |
|
I na grudi svoje, |
|
nježno ruku stavi. |
|
Vječno dragog Boga, |
|
cijelim srcem slavi. |
|
Dodirni mu ruke. |
|
Njemu se obrati. |
|
On će s tobom vjeruj, |
|
vječno putovati… |
|
A križ što ti dade, |
|
teške dane broji. |
|
I crven i crni! |
|
Nada je u boji! |
|
Vrati se… |
|
Vrati Božjoj kući, |
|
nakon puno dana, |
|
tamom putujući… |
|
---------------------------------------------------- |
|
20.2.2020. |
|
Sunčica Orešić |
|
V
mešnoj opravi |
|
I dol. I breg. |
|
Biser vu travi. |
|
Veselo jeden, |
|
ftiček se javi. |
|
|
|
V cirkvu se ide.
Boga se slavi. |
|
Baš kak se patri. V
mešnoj opravi. |
|
|
|
I dol. I breg. |
|
Zvezde na nebu. |
|
Cifre od leda. |
|
Kaj prste zebu. |
|
Čižme vu snegu, |
|
put su utrle. |
|
Senje i nade, |
|
još nesu vmrle. |
|
|
|
V cirkvu se ide.
Boga se slavi. |
|
Baš kak se patri. V
mešnoj opravi. |
|
---------------------------------------------------- |
|
23.12.2019. |
|
Nenad Erdelec |
|
Bože budi uz mene |
|
Bože pomozi mojemu tijelu |
|
što je po tvom postojanju nastalo, |
|
dahom života oživjelo, |
|
umetnutom dušom, čovjekom postalo. |
|
|
|
Bože čuvaj moju dušu |
|
koja je po Tvojoj volji stvorena, |
|
u vjeri se Tebi privila, |
|
u spasenju Tebe gledala, |
|
rado Tebi služila. |
|
|
|
Bože prati me u životu |
|
u kojem sam Tebe izabrao, |
|
sakramentima Tebi pripao, |
|
vjerom Tebe slijedio. |
|
|
|
Bože usliši moje molbe |
|
koje ti u molitvi šaljem |
|
oprosti mi moje grijehe |
|
i budi uz mene. |
|
|
|
Bože čuvaj i moje najmilije |
|
sve dobre ljude i svećenike, |
|
pomozi im u životu, zdravlju, ljubavi, vjeri |
|
i spoznaji Tebe |
|
|
